Književnica, Milanka Aranitović – Rakočević, naša današnja gošća u rubrici ,,U ogledalu” prva je žena u Crnoj Gori koja je javno progovorila o nasilju u braku i o toj temi napisala roman. Objavila je tri zbirke poezije: ,,Poezija”, ,,April” i ,,Iskrale se ptice”, priredila roman ,,Više od života” i napisala romane ,,Kad zažmuriš niko te ne vidi”, za koji je dobila Srebrnu plaketu, roman ,,Pucaj, puče mi duša” i početkom ove godine roman ,,Ne kradi mi sebe”. Dobitnik je više nagrada za poeziju, za kratku priču i reportažu.
Rođena je u Malim Krčama pokraj Pljevalja. Školovala se u rodnom mjestu, Podgorici i Nikšiću; živjela i radila u Novom Travniku – Bosna i Hercegovina. Nakon izbijanja građanskog rata i dolaska u Podgoricu, pokrenula je i uređivala list za djecu Djetelina, vodila novinarsku radionicu, kulturnoumjetničko društvo ,,Pokaži šta znaš”, formirala biblioteku u izbjegličkom naselju sa oko hiljadu knjiga, pokretala humanitarne akcije pomoći djeci bez roditelja i bila učesnik u više njih.
Kaže da je djetinjstvo podsjeća na seosku idilu, da u književnosti prednost daje klasicima, te da u poslu cijeni ,,pozitivni duh”.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Slike iz djetinjstva, živi su kadrovi na filmu sjećanja i neizbrisivi dozivi minulih vremena. Nekada je dovoljno da se okrenemo i umjesto svoje sjenke ugledamo bosonogo biće iz koga smo izrasli u čovjeka. Pustimo li to malo biće da krene prema nama, uvidjećemo da je prošlo boso kroz trnje, kroz teškoće, nevolje, razočarenja, bilo nesrećno, lomljeno – a onda iz dana u dan bivalo jače, duhom snažnije. Griješe ljudi kada kažu da prošlost može da se pokopa, jer ona se često probije na površinu i tu pliva… A mi, iako daleko od nje, virimo u tamo neke jasle djetinjstva, u tamo neki pješčani sat na koncu mladosti.
Djetinjstvo me asocira na Tajića brdo na dvanaestom kilometru od Pljevalja, na voćnjake, na stada, pašnjake, na petrolejku uz koju sam učila prva slova, na topli kačamak, pucketanje vatre u šporetu, na Blek Stenu i Zagora, na dvanaest kilometara svakodnevnog putovanja do osnovne škole, užinu u đačkoj torbi, vunene džempere, prve nove cipelice, jednu lutku koju i danas čuvam, na hladnu vodu sa izvora u Garevini, na konja Dorata koji mi je jeo šećer iz ruke… Na mnogo divnih dječijih igara u polju, na snijegu, na prvi odlazak u obližnju varoš, na moju divnu mnogočlanu porodicu…Sve te uspomene su jarkih boja i titraju i danas.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Naravno da se sjećam prvog zarađenog novca. Bilo je to od prodatih buketa nekog cvijeta nevjerovatno lijepog mirisa. Mi smo ga u selu zvali zelenkada a mogao se naći samo na jednoj jedinoj livadi povšine oko hiljadu kvadrata. Sjećam se prvog prodatog buketa i prvih zarađenih deset dinara od kojih mi je majka u Pljevljima kupila nove pantalone, knjigu ”Stepski vuk” i pjesme Đure Jakšića.
Na čemu insistirate u poslu?
– U poslu ili bolje reći poslovima insistiram na pošteno odrađenim zaduženjima, profesionalnosti, komunikaciji među kolegama, solidarnosti, poštovanju pravila, kreativnosti, opuštenom i pozitivnom duhu.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Od pisaca prednost dajem Andriću, odmah je tu Mihailo Lalić, sve u svemu klasici kako domaći tako i svjetski. Moja preporuka je ”Lovac na zmajeve” od Hoseinija.
Kada su filmovi u pitanju preporučujem film američko – srpske koprodukcije ”Spasitelj”. Glavne uloge u ovoj ratnoj drami, čiji je reditelj Predrag Antonijević, a producenti Oliver Stoun i Dženet Jang, tumače Denis Kvejd, Nataša Ninković, Sergej Trifunović i Nebojša Glogovac. U ovom filmu sam statirala.
Koje jelo najviše volite?
– Svako jelo volim, ali obožavalac sam pita. Ne računam ručak bez sira i salate.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Potrebna su dva savršeno-nesavršena bića, dovoljno ljubavi, dovoljno kvadrata za stanovanje, dovoljno razumijevanja, tolerancije, poštovanja i pozitivan stav prema životu. Prava ljubav se ne nalazi, ona se stvara i gradi sa puno truda, rada na sebi. Potrebno je da niz godina budemo sa nekim i zaključimo da je to prava ljubav vrijedna svake žrtve i da je neograničenog trajanja.
Prosto je nevjerovatno, skoro neshvatljivo kako nešto jednostavno poput ljubavi ima tako snažan efekat da uljepša svaku sekundu života. Tek kad izgradimo i doživimo pravu ljubav možemo reći da smo ispunili svoju misiju na ovoj planeti.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Rađe bih nekog naučnika, recimo jednog Nikolu Teslu. Vjerovatno nema građanina svijeta koji ne zna da je Nikola Tesla čovjek koji je svijetu podario električnu energiju. “Gospodar munja” , ostaće upamćen kao najveći um 20. vijeka, čovjek čija naučna zaostavština i danas intrigira i predstavlja izazov za nove naučnike iz cijelog svijeta. Bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti Teslu živog u današnjem svijetu.
Putovanje koje pamtite?
– Pamtim odlazak u Njemačku nekih osamdesetih godina. Bio je to moj prvi odlazak van granica naše zemlje – tadašnje Jugoslavije. Tek tada sam bila svjesna i shvatila veličinu zemlje iz koje sam dolazila, vrijednost crvenog pasoša, na drugoj strani upoznala sam novu kulturu, novi narod sa više novca ali i sa manje duše, shvatila kako se naši ljudi na strani brzo prilagođavaju režimu rada i života i kako su neizlječivi nostalgičari.
Pjesma Vašeg života je?
– ,,Devojka sa polja zelenih” od Željka Joksimovića.
Mn.M.
Foto: Privatna arhiva