Jedna od najistraživanijih skupina naroda – Maasai pleme nastanjeno u istočnom dijelu bogatog afričkog kontinenta, prvih dana marta je otvorilo vrata svog sela i mojim odavno spremnim pitanjima. Nisam nikako mogla razumjeti šta je hrabrost Maasai žena dok ih nisam upoznala i vidjela kako se živi u svijetu, koji je za nas sa druge strane sreće, paralelni univerzum. Jedino što sada znam sigurno, je da su svi koji su o njima pisali, to morali učiniti jer je postajalo lično. Kada ih upozna i čuje njihove priče, čovjek nikada više ne može biti indiferentan. Nikada više neće biti samo posmatrač.
…Ušla sam u malu Cesnu karavan 208 sa još sedam drugih putnika. Sudeći po pomalo nervoznim pogledima i dugoj tišini, bili smo grupa amaterskih istraživača, željna avanture. Na mjestu kopilota, zaputila sam se preko Kilimandžara do Aruše. Jos dva sata iz tog malog grada i stigla sam do još manjeg Karatu, gdje sam korak bliže da vidim veliki krater Ngorongoro.
On je danas dio konzervacionog centra koji igra veliku ulogu u očuvanju divljeg života Tanzanije, kao i obezbjeđivanju uslova za što harmoničniji zivot Maasai plemena. Suočeni sa modernizacijom i svim čarima novog vijeka, trebalo im je omogućiti uslove u kojima će živjeti onako kako njihov ratnički, semi nomadski duh živi. Prema istraživanjima, Maasai potiču sa donjeg Nila u sjeverozapadnoj Keniji, odakle u 15.vijeku počinju da migriraju južno da bi se negdje izmedju 17.i 18.vijeka nastanili u regiji koju danas poznajemo kao centralnu Tanzaniju.
Tradicionalni ples
Pogled na pripadnika Maasai plemena u tradicionalnoj šuki kako hoda savanama afričke zemlje je gozba za oči radoznalog putnika. Crvena je boja koju stasali ratnici najčešće nose, jer po nekim vjerovanjima ona predstavlja najjači prkos divljim zvijerima. Tradicionalnim plesom smo dočekani u njihovo selo od 17 kuća. Žene, jedna do druge u polukrugu sa moje lijeve strane pjevaju pjesmu dobrodošlice, dok muškarci na ravnici sa desne strane izvode ples čija je osnova skok. Onaj koji uspije da iz mjesta skoči najvisočije, smatra se najboljim plesačem.
Gledajući grupu mladih ratnika kako zamahuju kopljima pred nepreglednim površinama onoga što je nekada bila planina visine Kilimandžara, i onaj koji ne vjeruje u Boga mora pomisliti da je on negdje blizu. Svaki pokret njihovog tijela pokazuje nevjerovatnu odvažnost mladog čovjeka koji se osjeća kao da je pokorio cio svijet.
Muškarac je tradicionalno zaštitnik kuće i plemena. Moranima, kako se Maasai ratnici zovu na plemenskom Maa jeziku, je dozvoljeno da imaju neograničen broj žena sa kojima će praviti zajednicu. Starješina ovog plemena ima 11 žena i sa njima 73 djece. Njegov sin i zamjenik u selu, ponosno me uveo u svoju porodičnu kuću napravljenu od onoga što im je dostupno – kravlje balege, drva i pepela kojim je posut krov i služi kao toplotni izolator i zaštita od vode.
-Ovdje se rodilo svo sedmoro moje djece, baš tu na ovom krevetu-kaže pokazujući prstom na malu dnevnu sobu uređenu drvetom bambusa u kojoj se osjeća miris dima od nedavnog spremljenog ručka.
Napitak od krvi i mlijeka
Odmah do dnevne sobe je mala prostorija za stoku koja ponekad spava sa njima. U ovom selu u dolini kratera Ngorongoro, živi ih 126. Imaju stada krava, ovaca i koza koje uzgajaju i koji im služe za hranu i mlijeko. Tradicionalni obrok u ovom plemenu je sirovo ili pečeno meso uz koje se pije poseban koktel koji je i glavni izvor proteina – mješavina krvi i mlijeka. Pravi se jednostavno. Jednoj kravi iz stada će malom oštrom strelicom zasjeći jugularnu venu i ispod nje staviti osušeni balagaš– voće čija polovina ima oblik male zdjele, a zatim je pomiješati sa mlijekom. Ovaj nesvakidašnji koktel piju svi, i djeca i žene i muškarci. Povrijeđenoj kravi zaustavlja se krvarenje mašću i o njoj se narednih dana brinu žene.
Masai ne love divlje životinje. Oni žive sa prirodom, međutim od nje se ponekad moraju i odbraniti. Zato, kako bi pokušali spriječiti opasnu blizinu divljači, oko kuća grade ograde od trnja drveta akacije. Vjeruju u Sunce, klanjaju se planini i mole se pred starim drvetom smokve svom bogu, Enkaiu (Ngai).
Priroda je nestvarno lijepa, ali sve te nepregledne površine mogu biti i nezamislivo surove. Jer, na tom mjestu svi se bore za opstanak. U krateru površine 300 000 kvadratnih kilometara sa niskom vegetacijom, Maasai pleme je sa divljim životinjama u trci za preživljavanjem. Ngorongoro je dom velike petorke – lav, bufalo, leopard, nosorog i slon su ono što većina turista želi da vidi kada se odmetne u afričku safari avanturu. Izgleda da mi sreća osmijehnula u mojoj, pa sam uspjela nadomak svog džipa da vidim gotovo sve, osim leoparda. Ipak, moje radoznale oči iznenadila je mlada čita, najplašljivija i najbrža divlja mačka koja dostiže brzinu od 110 km/h, ali uspijeva da je održi samo desetak sekundi. Dejvid, moj vodič i specijalista za divlji život više od 30 godina, ne propušta priliku da mi kaže koliko sam srećna što sam uspjela da vidim parenje lavova, čitu u pokretu i crnog nosoroga kojem prijeti izumiranje jer lovokradice njihov rog koriste za pravljenje prirodne vijagre, naročito popularne u arapskom svijetu. I u pravu je, stvarno jesam bila srećna. Nikad nisam vidjela nešto toliko lijepo i moćno.
Sva krda se obično kreću u poznatim pravcima, držeći se jedni drugih i znajući vrijeme kada moraju biti na oprezu jer je predatorima vrijeme za novi obrok. Međutim, pravila ne postoje i iznenađena se dešavaju.
U tim uslovima ko može kriviti šesnaestogodišnjaka koji traži priliku da dokaže hrabrost pred svojom zajednicom, što ima nezaustavljivi impuls samoodbrane kada na drugoj strani horizonta vidi graciozni hod lavice spremne za napad. Ako se ne povuče dovoljno brzo i ne poštuje prostor potencijalnog protivnika, lavica će uskoro biti suočena sa naoštrenim kopljem jednih od najjačih ratnika pod afričkim suncem. Ukoliko se takvo što desi, Masai će obavijesti službu Ngorogoro konzervacionog centra koji će ispitati da li je u pitanju zbilja bio nesrećni slučaj samoodbrane. Ukoliko je Maasai pleme pritom izgubilo kravu u takvom susretu, kao kompenzaciju dobiće tri mlade. To su jasno utvrđena pravila.
Patrijarhalno društvo
Malo je reći da se radi o patrijarhalnom društvu u kojem je žena inferiorno biće podređeno muškarcu, djeci i cijelom plemenu, lišeno mogućnosti obrazovanja i izbora. Za razliku od muškaraca, žena se ne moze razvesti, a u slučaju da ostane udovica pripašće jednom od starješina plemena. Ipak, od svih praksi na koje će se žene 21.vijeka namrštiti čitajući ove redove, jer podržavaju emancipaciju, podjelu poslova i jednaka prava, suze gnijeva i krik očaja javljaju se tek pri pomenu obrezivanja djevojčica. Iako je Maasai pleme u posljednjih desetak godina polako počelo odustajati od ove okrutne prakse, ženska genitalna mutilacija se i dalje ilegalno, ali na zahtjev tradicije, izvodi u nekim djelovima Tanzanije i Kenije. Važno je razumjeti da obrezivanje u Maasai kulturi nije religijski, već kulturološki momenat koji predstavlja obred prelaza djevojčice u “kompletnu ženu”; od dječaka u hrabrog ratnika. Zbog toga nije iznenađenje da mitologija ovdje igra veliku ulogu.
Za pravdanje ovog brutalnog rituala nad djevojčicama od kojih, prema statistikama, više od 2/3 trpi velike bolove pri seksualnim odnosima i pri porođaju, govori se o malenoj Naipei. Ovo ime je kod žena Maasai plemena veoma dobro poznato. Naipei je postala simbol neposlušnog, nevjernog, nekontrolisanog “ženskog” koje se upustilo u odnose sa muškarcem koji je smatran neprijateljem plemena. Kako bi je naveli na pravi put i onemogućili da ovakvu grešku ponovo napravi, podvrgnuli su je klitoridektomiji, proceduri uklanjanja cijelog ili dijela klitorisa koja će smanjiti ili potpuno ugasiti njene seksualne nagone. Priča o Naipei je postala uspavanka radoznalim i preplašenim očima malih djevojčica u Maasai plemenu koje tek treba da razumiju da ovakve nisu ni čiste ni kompletne. Sve do obrezivanja, djevojčice zajedno sa dječacima idu u školu. Uče svahili i engleski jezik, geografiju i osnove matematike za početak. Tog dana kada prestaje da bude djevojčica, obrazovanje joj je uskraćeno jer je sada spremna da postane nečija žena, uskoro i majka.
Danas, zahvaljujući otrežnjenju i aktivaciji nevladinih organizacija Kenije i Tanzanije da preduzmu važne korake u sprečavanju ove prakse kojoj, iako se izvodi u još 27 afričkih zemalja, nema mjesta u 21.vijeku, djevojčice su na putu ka ljepšim danima. U globalnim diskusijama javno se govori o posljedicama genitalne mutilacije žena po njihovo zdravlje, ali i o povredi njihovih fundamentalnih ljudskih prava. Zbog toga je danas čest slučaj da roditelji obrezanih djevojčica uhvaćenih u tom činu ili neposredno nakon toga, bivaju uhapšeni, a djevojčice ostavljene na milost ostatku plemena. U saradnji sa državom, brojne nevladine organizacije ove dvije istočnoafričke zemlje, na čijoj zemlji živi oko milion i po pripadnika Maasai plemena, i dalje prave mehanizme sprečavanja ove okrutne prakse. Najvažniji među njima je edukacija djevojčica o njihovim pravima izbora, učenje njihovih vršnjaka -dječaka koji ih neobrezane ne smiju odbaciti kao ništavne i svakako roditelja koji moraju razumjeti da su se vremena promijenila i da njihove kćerke mogu i dalje biti ponosne pripadnice Maasai plemena, bez bolova i trauma. Društvo je izgleda postalo svjesno problema, opasnosti i nesreće koja ostaje zauvjek budna u tom jutru kada je nevina djevojčica postala žena. Kada je svo uzbuđenje odrastanja umrlo u rukama plemenskog sjekača. U onom jutru kada su je oštrim nožem podsjetili da ne smije biti kao Naipei. Okolnosti se naizgled poboljšavaju, ali bez odgovora ostaje pitanje koliko će još jastukom prigušenih krikova Maasai žena imati prije nego što bude imala miran san.
Rituali
Obrezivanje dječaka je i dalje obavezan čin i dokaz odrastanja budućeg ratnika. Izvodi se bez anestezije, često u nesterilnim uslovima, oštrim sječivom sa drškom drveta banane kada je dječak u kasnom pubertetu. Moj glavni sagovornik u tanzanijskoj avanturi,Dejvid, jedan je od Masaija koji se rodio i odrastao u selu nešto modernijih običaja. Sjeća se kako se pripremao za ovu veoma posebnu ceremoniju u kojoj se plač, vrisak, trzaj ili nagli pokret uzrokovan bolom smatraju velikom slabošću i predstavljaju sramotu za cijeli muški dio porodice.
-Potrebna je posebna psihološka priprema jer je bol, pamtim ga i danas više od 30 godina kasnije, nešto najstvarnije što sam mogao osjetiti u životu. Nedjeljama unaprijed pripremao sam se govoreći sebi da ako su to mogli i moj otac, i njegov otac i svi muškarci generacijama unazad, sigurno neću biti ja taj koji će pustiti prvu suzu- sjeća se Dejvid.
I nije.
Noć prije obrezivanja, u keramičku posudu se sipa hladna voda. Čim prva trava na savanama Ngorongoro kratera osjeti sunce, uplašeni dječak sprema se da postane ratnik. Specijalista za obrezivanje, u selu ga zovu sjekač (the cutter), poliva dječaka hladnom vodom kao prvi šok za malo tijelo koje je tek ustalo iz toplog kreveta. Jedan od starijih ratnika plemena, polaže dječaku ruke oko vrata i leđa kako bi trzaje od bola koji će nastupiti svakog trena sveo na minimum. Obrezivanje traje desetak minuta. To su sigurno najdužih deset minuta u životu malog ratnika.
Proces oporavka traje tri do četiri mjeseca, ali glavni znak raspoznavanja obrezanih dječaka je crna tradicionalna šuka koju će mladići nositi narednih osam do devet mjeseci. Uz to će imati i u crno bijele boje dekorisana lica. Sve ovo je znak cijelom svijetu da su hrabro prošli proces inicijacije i da sada uče Maasai tradicije koje postaju način života. Na grudima nose metalni nakit koji su im darovale ponosne majke. Na glavi ukras od ptica čiji su let prekinuli svojim lukom i strijelom. Više nisu dječaci. Sada su na samom kraju puta da postanu Maasai ratnici koji će braniti svoje pleme i sami brinuti o stadima koja su njihova glavna obaveza. Naime, Maasai vjeruju da kada je Bog dijelio nebo i zemlju, njima je povjerio sve krave na čuvanje. I tako, u njihovim očima ostaje do danas.
U ovom selu plemena Maasai ima oko 30 žena. Sve one starije od 14 su nečije žene, neudatih nema. Važna plemenska tradicija je da je žena ta koja gradi kuću. Prikuplja sve, osim većih komada drveta koja služe kao potporni stubovi i za njih idu muškarci. Potrebno joj je tri nedelje kako bi svojoj porodici dala siguran dom i krov nad glavom. One se takođe bave i izradom tradicionalnog nakita i figurina od drveta bambusa, banana i manga koje se prodaju u selu i obližnjim turističkim stanicama Ngorongoro centra. Nakit izrađen od metala, žice i raznobojnih perlica ponosno stavljaju čim ustanu ujutru, jer svaki dan je vrijedan uljepšavanja. Sve žene i djeca ošišana su na kratko, “muški”, zbog higijene na prvom mjestu, a kažu da drugačije ne bi ni htjele. Ipak, vidjela sam kako je mlada Maasai mama gledala moju dugu kosu boje tamnog grožđa. Mislila je, možda bi ipak mogla tako na jedan dan.
Sedamnaest matunja (na maa jeziku: matunya, tradicionalna Maasai kuća) poređanih u krug su privremeni dom ovog plemena. Kada dođe vrijeme suša, pleme se preseli nekih 30 kilometara u pravcu najbliže vode. Ovo je doba koje zahtijeva poseban oprez i dobru organizaciju jer sav svijet u Ngorongoro krateru, i Maasai i divlje zvijeri, idu u potragu za vodom. Na mjestu gdje starješina plemena odredi novo mjesto za život narednih mjeseci, Masai žene će ponovo graditi kuće.
Piše: Marija Rašović
(Autorka je novinarka iz Podgorice, zaljubljena u putovanja. Nakon beogradskog univerziteta i studija novinarstva, u Španiji završava master studije. Danas živi i radi u Abu Dabiju. I putuje… Njene članke o svijetu možete čitati u našoj rubrici ,,Let oko svijeta”, a fotografije pratiti na Instagram profilu: montenegro_magazin_travel )