DRUŠTVO SLAJDER
IVANA BOBIČIĆ-ČAĐENOVIĆ U OGLEDALU: Moje kćerke čuvaju moju snagu
Ivana Bobičić-Čađenović, direktorica Represent Communications Podgorica, naša je današnja gošća u rubrici ,,U ogledalu”. Rođena je Podgoričanka, u glavnom gradu je završila osnovnu školu i Filološku gimnaziju, a zvanje profesora italijanskog jezika i književnosti stekla je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.
Profesionalni angažman je počela prije 13 godina u Državnoj revizorskoj instituciji, gdje je provela tri godine i, kako kaže, profilisala svoje aspiracije i ambicije u ono čime se i sada bavi – komunikacijama. U agencijskim PR vodama je već deceniju. Sedam godina, od samog osnivanja, direktorica je Represent Communications Podgorica, jedne od najvećih PR agencija u Crnoj Gori i jedine koja predstavlja afilijaciju globalne mreže PR agencija Weber Shandwick. Agencija je dio Represent Sistema, koji je prisutan na četiri tržišta regiona (Crna Gora, Srbija, BiH i Makedonija) i u čijem sastavu posluje šest kompanija.
Ponosna je, kaže za naš portal, na tim sa kojim radi. Udata je i najvećim ličnim uspjehom smatra to što je majka sedmogodišnje Petre i jednogodišnje Bogdane. Njene dvije kćerke, kako kaže, čuvaju svu njenu snagu, razboritost, radovanje životu i zahvalnost, pokreću je i motivišu da svakog dana bude bolja.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
-Djetinjstvo me asocira primarno na nadljudske napore mojih roditelja da ga provedem što zaštićenije, bezbrižnije i srećnije, obzirom na ne tako jednostavne okolnosti koje su obilježile dobar dio tog perioda. Danas sam im na tome zahvalna, jer su me, između ostalog, naučili i kako da ostanem dostojanstvena i kada se suočavam sa životom koji skreće gdje ne očekujem ili ne želim. Sa druge strane, priča o djetinjstvu me uvijek vrati na sjećanja na ludorije sa bratom Danilom, babine priganice i miris svježe ispečenog domaćeg hleba na selu.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
-Sjećam, naravno. U mom slučaju to nije bio honorar, već prva pripravnička plata, koja je u to vrijeme bila tolika da bi adekvatniji naziv za nju bio džeparac. Bez obzira na to, osjećaj zadovoljstva i ponosa što raspolažem novcem koji sam sama zaradila je nemjerljiv i još se pamti. Potrošila sam je brže nego što sam je zaradila, kupujući poklone meni bliskim ljudima i roditeljima. Mnogo sam se važno osjećala zbog toga, iako je moj doprinos tada bio prilično skroman. Vremenom sam, srećom, naučila malo racionalnije da se odnosim prema novcu, ali moram da priznam da je i za to trebalo prilično vremena. U suštini, volim da trošim, ali o novcu ne razmišljam mnogo i ne pridajem mu veliki značaj.Jednostavno, raspoloženje i kvalitet života mi ne zavise od količine novca u novčaniku.
Na čemu insistirate u poslu?
-Na poslu insistiram na profesionalnosti, jasnom i čvrstom stavu, kulturi dijaloga i timskom radu. Volim ljude od integriteta, koji su samosvjesni, koji u svakom trenutku znaju svoje domete, ali sa obje noge čvrsto stoje na zemlji. Ponosna sam što sam svakodnevno okružena baš takvim profesionalcima, kolegama, a na kraju krajeva i prijateljima. Kada radite u ovako malom kolektivu, relacije se neminovno prepliću i nekada se jasne granice teško postavljaju. Moj najveći uspjeh kao menadžera je to što imam već godinama isti tim, od kojeg i ja mogu dosta da naučim, sa kojim svakodnevno zajedno rastem i razvijam se. To su moji reprezentativci Mileva, Dejan, dvije Jelene, Sandra i Ana, koji su zaslužni što smo već dvije godine zaredom najbolja agencija Represent Sistema, koji broji šest kompanija i posluje na četiri tržišta regiona.
Koju knjigu/film biste preporučili?
-U jednom specifičnom trenutku u životu, prijateljica mi je poklonila knjigu ,,Akabarov dar” Og Mandina, sa porukom koja najbolje oslikava njenu suštinu “da se podsjetiš i opet vjeruješ u čuda”. Od tog trenutka ta knjižica je moja Biblija. Vraćam joj se često, kada se lomim i kada mi je potrebno da se podsjetim da je sve moguće.
Što se filmova tiče, nažalost, nemam dovoljno vremena da bih ih gledala onoliko često koliko mi treba i koliko bih željela. Ako već imam malo slobodnog vremena, uvijek radije odaberem knjigu. Obzirom na digitalni život koji preuzima primat nad stvarnim životom i činjenici da ljudi, zahvaljujući društvenim mrežama, sve više žive paralelne univerzume i nepostojeće živote, svima bih preporučila da odgledaju italijanski film ,,Savršeni stranci”. Otrežnjujući je.
Koje jelo najviše volite?
-Možda moja trenutna kilaža ne govori u prilog tome, ali ja mnogo volim da jedem i uživam u hrani. Ipak, u posljednjih par godina sam iz zdravstvenih razloga počela da mijenjam svoje navike i više vodim računa šta jedem. To je jedan od težih kompromisa na koji sam pristala, ali pošto je dalo željene efekte, predala sam se u toj borbi. To naravno ne znači da, s vremena na vrijeme, neću prekršiti nova pravila ishrane, ali trudim se da budem umjerenija. Italijanska kuhinja je baš po mojoj mjeri i volim sve što pruža i nudi. Parmiđana je ipak u vrhu omiljenih jela i nikada je ne odbijam.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
-Za pravu ljubav potrebni su tolerancija, kompromis i spremnost da zbog nje postanete bolja verzija sebe. Sve ostalo je samo nadogradnja na kvalitetnu osnovu. Za pravu ljubav ne postoji univerzalni recept, ni pravilo. Važno je da volite način na koji zajedno ćutite i uvijek znate i osjećate da ne postoji drugo mjesto, niti druga osoba sa kojom biste radije bili u tom trenutku.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
-Moj tromjesečni život u Rimu iznjedrio je i fascinaciju životom, likom i djelom Mikelanđela, čuvenog italijanskog vajara, slikara i arhitekte. Njegov genij je vanserijski i čvrsto vjerujem da je velikim dijelom doprinio neopisivoj umjetničkoj ljepoti, šarmu koji Rim ima. Njega bih rado oživjela i dala mu zadatak da udahne malo renesansne umjetnosti u naš grad.
Putovanje koje pamtite?
-Svako putovanje pamtim, jer svako ima posebnu draž i nešto što ostaje u sjećanju.Volim da putujem, istražujem, uživam u različitostima koje donose putovanja, ali zbog majčinskih obaveza, nažalost još uvijek ne stižem da putujem onoliko koliko bih željela. Posljednje porodično putovanje u Barselonu se posebno izdvaja iz dva razloga. To je bilo prvo putovanje sa Petrom, koja nam je donijela potpuno novu dimenziju i shvatanje putovanja. Zbog njenog uzbuđenja, neiscrpne energije, avanturističkog duha i spremnosti da punim plućima uživa u svemu što vidi uživala sam u otkrivanju Barselone, a negdje i svog djeteta, dvostruko više, snažnije, ispunjenije. Sa druge strane Barselona je posebna dodatno i zbog činjenice da je, doduše u stomaku, sa nama bila i Bogdana.
Pjesma Vašeg života je?
-Postoje pjesme koje su obilježile određene trenutke, ljude, situacije u mom životu, ali pjesmu života još nisam odslušala. Vjerujem da za nju još ima vremena, jer još nisam ispisala sve što sam planirala.
Ipak, postoji jedna pjesma koja uvijek i iznova izaziva istu lavinu snažnih emocija kada je čujem. Pjesma ,,Vranjanka” je pjesma mog odrastanja, porodičnih okupljanja, a prije svega moje uspomene na ujaka, koji nedostaje istim intenzitetom i danas.
V.T.
Foto: Privatna arhiva
Najnoviji komentari