ART SLAJDER
TIJANA ĐURIČIĆ UOČI PREMIJERE ,,A WEILL AGO”: Čast mi je i radujem se što ću nastupiti u KIC-u
Foto: Vanja Lisac
Nakon premijera u Parizu, Kragujevcu i Beogradu, elektroakustički kabare Ane Gnjatović ,,A Weill ago” biće prvi put izveden i u Crnoj Gori, 26. februara u KIC-u ,,Budo Tomović”. Besplatne ulaznice mogu se preuzeti na blagajni ove institucije.
Ovaj interesantni program za sopran, klavir i elektroniku inspirisan je ličnošću i muzikom Kurta Vajla (1900-1950). Vajlove pjesme, ali i glasovi Lote Lenja, Bertolda Brehta, Danila Kiša…, zvuci djetinjstva i zvuci rata, arhivski snimci i lična istorija, javljaju se, prelamaju i naslojavaju kroz pjevane, govorene, snimljene i semplovane odlomke. Tako izgrađen elektroakustički sloj Ane Gnjatović kontekstualizuje i komentariše Vajlove pjesme koje sopran Tijana Đuričić izvodi uz klavirsku pratnju Milivoja Veljića. Zajedno, ova dva sloja sklapaju kabaretski gorko-sladak zvučni narativ o umjetnosti i odgovornosti.
Tijana Đuričić u razgovoru za MNE magazin ističe da joj je čast i da se raduje što će nastupiti u Crnoj Gori premijerno upravo u KIC-u. Dodaje da se lako identifikovati sa Vajlovim kompozicijama jer su bliske svakoj duši. Govoreći o vezi između Vajlovog vremena i sadašnjeg, Đuričić kaže da elektronika negdje zamjenjuje klavir, ,,mi se vozimo bržim vozovima, ali bole nas iste nepravde i pjevamo o istim stvarima“…
Koliko Vam znači poziv iz KIC-a ,,Budo Tomović“ u kojem ćete premijerno u Crnoj Gori izvesti kabare ,,A Weill ago“?
– Višeslojni su razlozi zbog kojih je ovaj poziv veoma poseban i značajan za mene. Imajući prilike da uživam u svjetskim izvođenjima u KIC-u, ali i da se divim nevjerovatnoj energiji i srčanosti sadašnje direktorke, osjećam pravu čast i radost što ću nastupiti u Crnoj Gori premijerno upravo u ovoj instituciji. Nivo profesionalnosti je odista na najvišem nivou, tehnički uslovi su sjajni, a posebnu notu dodaju snaga i entuzijazam tima, te je ova saradnja samo za poželjeti.
Foto: Vanja Lisac
U djelu Kurta Vajla sadržana su nadanja, snovi, strast, pogled u sadašnjost i budućnost, strahovi, hrabrost i još mnogo toga. Što Vi osjećate dok interpretirate njegove kompozicije u kabareu ,,A Weill ago“?
– Vajl je uvijek raznovrsan u spektru osjećanja i poruka koje njegovi songovi nose. Lako je identifikovati se sa njima jer su bliske svakoj duši. Ono što je specijalno u ovom elektro-akustičkom kabareu gospođice Gnjatović, je to što je ona kontekstualizovala njegove songove i uvela ih u potpuno drugačije atmosfere, te se ista osjećanja mogu u ovom slučaju prenositi po želji izvođača i na nekoliko drugačijih, suptilnijih načina. Meni se veoma dopada što to podstiče kreativnost u polju izvođaštva te je svaki nastup drugačiji.
Projekat je nazvan ,,A Weill ago“, što kada se čita može značiti i nekada davno, a bilo jeste davno. Međutim, svjedoci smo da umjetnost, osim što ne poznaje i priznaje granice, ne poznaje i priznaje vrijeme. Upravo Vajlovo djelo je svjedok opstajanja, i dan-danas pjevaju se u svijetu ,,Mack the knife“, ,,Speak low“, ,,Pirate Jenny“, ,,Alabama Song“, ,,Lost in the Stars“ i ,,September Song“. Kako tumačite to da neke pjesme ostaju za sva vremena?
– Vjerujem da je ljudska priroda u svom bogatstvu božanstvena i kao takva lako rezonira sa nečim što prepoznaje bliskim i vječnim. Tako su i Vajlovi songovi poput „hitova“ klasične muzike ali i pop muzike, katkad trajno ucrtani u senzibilitet brojnih generacija. Kompozitorka Ana Gnjatović, koja je i osmislila i komponovala ovo djelo, smatrala je veoma podesnom igru u sličnosti u izgovoru A while ago i A Weill ago, upravo referirajući na blisku prošlost koja je uvijek tu iza ugla – sveprisutna u Vajlovim djelima i nama samima.
Kada govorimo o vremenu i sadašnjosti, u kabareu ,,A Weill ago“ Vajlovo djelo govori savremenim jezikom, odnosno elektronikom. Šta povezuje Vajlovo i naše vrijeme, pored muzike?
– Mnogo ozbiljnih, čak suštinskih problema iz Vajlovog vremena ostaje do danas, nažalost. Skloni smo da veliki broj društvenih „boljki“ zapravo nikada ne liječimo, već ih privremeno potiskujemo, maskiramo, stavljamo u drugi plan. Tako i umjetnosti ostaje da govori na iste teme, eventualno služeći se drugim izražajnim sredstvima. Elektronika negdje zamjenjuje klavir, mi se vozimo bržim vozovima, ali bole nas iste nepravde i pjevamo o istim stvarima.
Ovo nije Vaš prvi projekat o Vajlu. Šta je to što Vas inspiriše kod ovog umjetnika da mu se iznova vraćate i istražujete njegov rad?
– Nakon školovanja u oblasti belkanta i njegovanja italijanske operske tradicije, za mene je savremena klasična muzika bila pravo otkrovenje – kao rušenje svih mogućih granica koje sam do tada postavljala i neka vrsta oslobađanja prostora za glas u svoj svojoj punoći i moći. Vjerujem da je Vajl u meni pomirio potrebu za otkrivanjem i raznih žanrova (njegov razvojni put je pun promjena muzičkog jezika) i kvaliteta glasa i pobudio me na jedan sasvim nov scenski izraz (kabaretski). Ono što me uvijek iznova ushićuje kada izvodim njegova djela jeste ta genijalnost u spajanju veoma neobičnih harmonija i tekstova koji su veoma društveno angažovani, sa melodijama koje su „pitke“, plesne ili čak „naivne“. To prepletanje kontradiktornosti savršeno leži mom senzibilitetu i glasu.
Što je to što Vam je ostalo kao ključno, kao nešto što i sada prije nego što izađete na pozornicu pamtite iz studiranja u klasi Radmile Bakočević?
– Hvala Vam puno na ovom pitanju! Zvučaće možda previše jednostavno, ali istina je da mi je uvijek prva na pameti profesorkina rečenica: „Sine (kako ona od milošti zove svoje studente prodornim sopranom), raduj se – ako se ti raduješ i publika će osjetiti iskrenost tvojih emocija.“ Vjerujem da je ovo jedna od najvećih mudrosti i najdjelotvornijih savjeta koje sam ikada dobila. Operski pjevači su najčešće veoma opterećeni određenim tehničkim problemima, visokim notama ili drugim iskušenjima i nerijetko se pri izlasku na scenu osjećaju kao „sportisti pred bijelim tigrovima“. Ako je čovjek spreman za nastup, savet prof. Bakočević je ljekovit metod da u datom trenutku pokaže ono najbolje iz sebe.
Bojana Radonjić
Najnoviji komentari