ART SLAJDER
IVAN BOSILJČIĆ ZA MNE MAGAZIN: Zahvalan sam publici na rasprodatim koncertima u KIC-u
Glumac Ivan Bosiljčić sa bendom u podgorički KIC ,,Budo Tomović” donijeće 14. i 15. februara ,,Par stihova za nas”. Karte za obje večeri su rasprodate, a Bosiljčić u razgovoru za MNE magazin kaže da je zahvalan našoj publici ,,zato što u ovom vremenu čudnih umjetničkih ukusa oni prepoznaju šta je poezija i šta je kvalitetna muzika”.
Ovo muzičko-poetsko veče opisuje kao ispovijest, putovanje, ,,jednostavno, iskreno veče koje svako može da razumije”.
Zatekli smo ga u pauzi snimanja serije ,,Urgentni centar”. Ističe da ga je povratak ulozi dr Nemanje Arsića obradovao, te da je ,,svakodnevno između radosti i velikog zamora”. Smatra da je profesija medicinskog radnika veličanstvena i da je ,,dugo čekala da bude malo rasvijetljena iz jednog umjetničkog ugla pred narodom”.
Pričao nam je i o Tesli i putovanju u Ameriku gdje je bio na otkrivanju biste ovom velikom naučniku, a najavio je i moguć povratak u Rusiju. Ipak, ono što mu je najbitnije jeste da ,,bude tu kao otac i suprug”.
Priredićete poetsko-muzičko veče sa bendom 14. i 15. februara u KIC-u ,,Budo Tomović u Podgorici. Karte za oba koncerta su rasprodate. Kakvih ste to ,,par stihova” pripremili za nas?
– Mnogo sam zahvalan publici, zato što u ovom vremenu čudnih umjetničkih ukusa oni prepoznaju šta je poezija i šta je kvalitetna muzika. Ovo je zapravo jedna glumačka ispovijest u kojoj ja govorim svoju priču i svoja saznanja o životu, o svojim precima kroz stihove velikih pjesnika i neke melodije koje znamo svi zajedno, samo što ih ovaj put upotrebljavam da kažem nešto novo, na svoj način. Možda je baš ta komponenta tog ispovjednog tona u ovoj muzičkoj predstavi jedna od prednosti koje publika prepoznaje.
Foto: Boris Šekularac
U Podgorici ste 14. februara, koji se u svijetu proslavlja kao Dan ljubavi. Kojom biste pjesmom ili poemom opisali ljubav prema supruzi Jeleni, a kojom prema kćerki Nini?
– Iskreno da Vam kažem, ovo se sada pogodilo da smo mi tu za praznik Svetog Tripuna, po gregorijanskom kalendaru Svetog Valentina, ali ono što stalno naglašavam je da je nama svaki dan praznik i da je ljubav nešto što svaki dan treba praznovati i čemu se neprestano treba radovati, a ne čekati neke povode. Mi ćemo se ovdje samo podsjetiti koliko smo bitni jedni drugima, koliko je bitno da smo zajedno, jer ponekad pomislimo da smo možda sami i tu su onda naši bližnji da nas podsjete da nikada nismo sami. U krajnjoj liniji, ni pred Bogom nismo sami, nikad nismo ostavljeni. Ovaj program, kada je nastajao prije skoro čitave decenije, posvetio sam ženi, a sada već mogu da kažem da ga dijelom posvećujem kao otac. Program počinje božanstvenim stihovima, molitvom za djecu, jednom molbom životu. Zapravo, ovo je jedno putovanje kroz ljubav roditelja i djece, ljubav supružnika, mladenaca, između vojnika i drage koje ga čeka, o ljubavi između života i svakog od nas. Na momente može da izgleda kao da roditelj priča s djetetom, toliko je jednostavna, toliko je iskrena, a s druge strane, kad god se priča o ovakvim temama treba govoriti jednostavnim jezikom. Ovo je jedno jednostavno, iskreno veče koje može svako da razumije.
Nakon skoro tri godine, vraćate se ulozi dr Nemanje Arsića u drugoj sezoni ,,Urgentnog centra”. Kakav je osjećaj vratiti se ovoj ulozi i šta gledaoce očekuje u ovoj sezoni?
– Mnogo sam se radovao. Posao koji trenutno radimo je izuzetno naporan i svakodnevno sam između radosti i velikog zamora. Zašto radosti? Zato što smatram da ova veličanstvena profesija medicinskog radnika je dugo čekala da bude malo rasvijetljena iz jednog umjetničkog ugla pred narodom. Niko ne pomisli koliko je to težak posao, koliko traju operacije, na koji način od bilo kog hirurga do medicinske sestre se oporavlja od rada sa pacijentom, kolike su to odgovornosti, kakve su to griže savjesti i osjećaji koji oni nose. Ivan Jevtović, Tamara Krcunović, Marko Janjić i ja smo taj tim doktora koji će kroz ovu seriju uz pomoć mnogih kolega i cijelog scenarističko-rediteljskog tima da pokuša da rasvijetli malo tu vrstu tajne ,,bijelog mantila”. Velika je odgovornost nositi uniformu. Znate, ipak je to uniforma. Iako mi mislimo da je uniforma samo vojnička, policijska ili požarna, itekako je i doktorska. Nošenje svake uniforme nosi izvjesnu dozu odgovornosti. Ja nad ovom temom imam visoku odgovornost i svakog dana dajem sve od sebe da ovaj karakter igram kako dostoji. Iako je to scenario koji je rađen u Americi prije nekih 30 godina, itekako se tiče svakoga od nas danas. Kao pedijatar u neprestanom sam kontaktu sa djecom i to je ono što je divno na ovom snimanju, a pored toga svako od mojih kolega daje sve od sebe da doprinese ovoj temi, kao umjetnik i kao čovjek.
Da li postoji uloga koju priželjkujete?
– Više puta sam govorio da su uglavnom uloge mene birale. Volio bih da doprinesem, koliko god mogu, istorijskom periodu našeg srednjeg vijeka, istorijskom periodu Prvog svjetskog rata. Teme koje su malo obrađivane. Ukoliko i kada se budu radili takvi projekti, ne bih volio da me obiđu, ali nekako mi je dovoljno i da čujem da se te teme rade i ja sam zadovoljan, samo da molimo Boga da se to odradi na pravi način i da se to ostavi kao zavještanje našoj djeci.
U projektu ,,Santa Maria della Salute”, koji je dijelom sniman u Crnoj Gori, tumačite lik Nikole Tesle. Što Vas je najviše iznenadilo prilikom istraživanja o Tesli i kakav je osjećaj bio naći se te 2015. godine na Konferenciji o Tesli u hotelu ,,Njujorker”?
– To su okolnosti koje su se na čudesan način stvorile te 2015. kada sam bio i na Nijagarinim vodopadima. Prisustvovali smo otkrivanju biste u hotelu ,,Njujorker” gdje je Tesla živio i umro kada je bio u Americi tih posljednjih godina. A onda, nakon toga ideja Zdravka Šotre da mi ponudi ulogu Nikole Tesle i to bukvalno kao neki bljesak u filmu i seriji o životu Laze Kostića. On je čudesan i to mi je bila prilika da dobro proučim, naročito smrt Nikole Tesle. Znao sam dosta, ali sad sam se zaustavio bio i pomislio šta je unutar toga čovjeka. Pročitao sam fantastičan roman Vladimira Pištala o Nikoli Tesli. Ostaje mi da zauvijek razmišljam o tom veličanstvenom čovjeku. Da li je on bio naučnik, pjesnik ili monah, ne znam. Nešto između. Očigledno da će proći još mnogo vremena kada ćemo mi uspjeti da pojmimo Nikolu Teslu.
Pored ,,Šifre Despot”, koji su to novi projekti u kojima će Vas publika gledati ove godine?
– Trenutno sam se u potpunosti posvetio snimanju serije ,,Urgentni centar”. Najesen sam imao veliku premijeru na ruskoj nacionalnoj televiziji, projekat koji sam prošle godine tamo snimio i ima bogati duh iz mnogo aspekata. Postoji mogućnost da opet otputujem za Rusiju, da radim jedan veliki projekat, ali to tek kada budem završio ovdje. Neću se više usuđivati da radim paralelne stvari. Vidio sam da glumci na primjeru nekih božanstvenih, jakih, veoma talentovanih ljudi koji su tako prerano otišli ipak mogu da se pohabaju. I ja sam odlučio da, ipak, koliko god je u mojoj moći, kroz život idem korak po korak, da ne priželjkujem skokove, prevelike udare, jer cijena ponekad može biti previsoka. Moja je odluka da kad radim ,,Urgentni centar”, radim samo ,,Urgentni centar”, trudiću se da odvojim malo vremena za pozorište, ali prvenstveno, želim da budem tu kao otac i kao suprug, to mi je najbitnije.
Bojana Radonjić
Foto: Facebook
Najnoviji komentari