MAGAZIN SLAJDER
ĐURĐINA JAUKOVIĆ U OGLEDALU: Za pravu ljubav potrebno je povjerenje
Foto: ZRK Buducnost
Današnja gošća rubrike ,,U ogledalu”, članica Budućnosti i reprezentativka Đurđina Jauković, najbolja je igračica u Crnoj Gori u 2017. godini prema izboru Rukometnog saveza. To je pokazala i dokazala izgaranjem na terenu, velikoj borbi, raznovrsnosti i talentu.
Nije ovo prvo priznanje za 20-godišnju Nikšićanku. Bila je ona i najbolja igračica 4. kola Lige šampiona 2017, kada je, kako kažu iz evropske Lige šampiona u rukometu, impresionirala sa osam golova u meču protiv Meca, zatim MVP i najbolji strijelac juniorskog prvenstva Evrope u Valensiji 2015, te, prema izboru Handball Planet-a, uvrštena u najbolji tim na svijetu mladih igračica 2015-16.
Budućnost 19. i 20. januara očekuju mečevi sa Vardarom i Krimom na trećem turniru Regionalne lige u Skoplju, a onda 28. januara prvi meč u glavnoj rundi Lige šampiona protiv mađarskog FTC-a u Dabašu.
Uoči ovih mečeva sa našom gošćom pričali smo o stvarima van terena, pa nam je tako govorila o lijepom djetinjstvu, prvom zarađenom honoraru, omiljenoj knjizi, putovanju, jelu, pjesmi svog života, umjetniku kojeg bi oživjela i o tome što je potrebno za pravu ljubav.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Mislim da je djetinjstvo nešto najljepše. Prvo što tad stvarno ne razmišljaš ni o čemu nego uživaš u tim igrarijama. U mojoj ulici su sve bili dječaci. Imam brata koji je od mene stariji dvije godine i sestru koja je starija od mene pet godina. Sestra je uvijek bila ta koja se igrala sa lutkicama, a brat i ja smo uvijek, kako smo blizu godinama, bili zajedno na ulici, igrali fudbala i žmurke, imali dosta društva. Kada sam napunila deset godina, počela sam da treniram rukomet. Svaki sport sam probala. Išla sam i na skijanje i na plivanje.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Kad sam prešla u Budućnost, tu sam dobijala novac više za putne troškove, a kada sam stvarno dobila neku ozbiljnu sumu, znam da sam odmah povela porodicu na ručak i na piće. Bila sam srećna zato što sam znala da sam ja to zaradila, da je to moje i da mogu njih nekako da usrećim.
Na čemu insistirate u poslu?
– Požrtvovanost i povjerenje. Požrtvovanost da stvarno dajem sebe u ovome zato što to volim. U svakoj utakmici, nekad to i jeste dobro, dajem posljednji atom snage, čini mi se. Nekad ne dođe do toga. Daš svoj maksimum, ali to nije kao inače. Ili ti nije dan ili ti nije nešto. Mislim da je to požrtvovanost, da smo stvarno predani ovom poslu i da smo sto posto u ovome. Svaki dan se budimo sa tim da jedva čekamo da idemo na trening i da pazimo u svemu što radimo baš samo zbog tog rukometa.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Kad sam pročitala knjigu ,,Ubistvo u Orijent ekspresu”, poslije toga je izašao i film. Baš mi je bila zanimljiva knjiga, tek se na kraju saznalo šta se desilo i onda, kad sam gledala film, stvarno sam bila oduševljena da je toliko dobro odrađen. Jeste da ne mogu da se upoređuju knjiga i film, ne može sve da se prenese u filmu, ali, stvarno je vrhunski odrađeno.
Koje jelo najviše volite?
– Kad sam mala bila, nije mi ništa milije bilo nego kad mi majka spremi maslenicu ili poparu. Moja porodica je, inače, sa sjevera Crne Gore, iz Gornje Bukovice. Kad smo bili mlađi, non-stop smo išli na selo kod babe i đeda. Vazda je bilo skorupa, sira, maslenice i to je moralo da se jede. I majka mi je to non-stop spremala, tako da bih to izdvojila.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Za pravu ljubav mislim da je potrebno povjerenje, posebno kad smo mi sportisti u pitanju. Pored svih naših obaveza, treba ti neko ko će da ti vjeruje, ko će da ti bude podrška u tome, jer tu je i dosta odricanja i svega, dosta vremena provodimo i van Crne Gore.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Možda Nikolu Teslu, zahvaljujući kome evo i danas pričamo.
Putovanje koje pamtite?
– Milion puta idemo u najpoznatije države i gradove, iz autobusa u avion, iz aviona u halu. Sada sam bila u Beču, ne sa klubom nego sam išla kod drugarice. Stvarno mi je bilo prelijepo. Bili smo pet dana i prvi put kad sam ušla u avion, kad sam gledala da nema mojih saigračica, bilo mi je čudno. To je bilo prvi put da sam otišla negdje, a da nije bilo saigračica. Bila sam kod drugarice iz Nikšića, Ivane Mićković, ona tamo studira. Prešli smo čitav Beč, čini mi se na svaki ćošak smo bili. Beč je prelijep grad i žao mi je što nisam mogla i sad, kad je bio njihov katolički Božić, ponovo da odem zato što je stvarno bio prelijepo ukrašen.
Pjesma Vašeg života je?
– Slušam u svakom žanru sve najbolje, ali, baš pjesma koju volim i koja me asocira na pokojnog tatu je možda ta od Doris Dragović ,,Željo moja”. S obzirom da je on volio, onda sam i ja počela da je slušam, tako da bih nju izdvojila.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
Najnoviji komentari