Šri Lanku je 2004.godine pogodila jedna od najsnažnijih prirodnih katastrofa u istoriji.
U jednom trenu, nevjerovatna ljepota prirode i tajnovit Indijski okean postaju najveći neprijatelji onih koji su taj Božić odlučili da proslave na egzotičnom ostrvu na jugu Indije.
Čovjek suočen sa surovošću prirode u svojoj punoj snazi, nema šansu. Može samo da pokušava, nada se i vjeruje. Čami Čaturanga ispričao mi je svoju priču o tome kako je preživio Božićni cunami.
Prevrtljivo sunce Šri Lanke
Decembar 26-i, 2004. Bilo je mirno jutro u Unavatuni, malom gradu na jugu Šri Lanke. Na vidiku idilična scenografija – plaža sa sitnim pijeskom u bojama planinskog kamena, topao Indijski okean igra se sa kokosima koji su pali sa obližnjih palmi. Zora je svanula, sunce se oprezno probijalo kroz guste oblake. Tu, na Šri Lanci, sunce je varljivo, djeluje daleko i bezopasno, krije se iza bjeličastih prevoja na nebu, ali vas ne ispušta iz vida, ni za jedan tren. Bas tako je i tog jutra uspjelo da prevari sve da će to biti samo još jedan miran, sunčan petak. Ono što je priroda pripremila za taj dan niko nije mogao ni da nasluti.
Šri Lanka je mala ostrvska zemlja priljubljena uz Indijski subkontinent. Antički Grci, persijski i arapski trgovci davali su joj razna imena koja su se podudarala sa njihovim shvatanjima ovih predjela. Ime koje će se zadržati najduže, Cejlon, nadjenuli su joj Portugalci kao prvi zainteresovani imperatori sa evropskog kontinenta.Sve do 1948.godine bila je pod britanskom administracijom, nakon čega postaje Nezavisna, slobodna, demokratska republika Šri Lanka.
Ostrvo je bogato prirodom, čini se nepreglednim površinama plantaža čaja u centralnom i sjevernom dijelu zemlje. Jedna od najljepših koje sam vidjela na svom putovanju bila je na putu od Kendija, omiljenog grada britanske kraljice, do malog grada Ele, danas poznatog kao stanica za putnike na putu do još manje Nuwara Eliye. Često se ona pominje i kao “mala Engleska”među turistima koji lako primjećuju britanski uticaj u savršeno sređenim baštama i hotelima u stilu kraljevske porodice Tudor. Ovo ušuškano planinsko utočište okruženo prirodom i plantažama ljekovitog cejlonskog čaja, i danas je, kao nekada, mjesto za opuštanje i bijeg od svakodnevnice.
Četiri sata vožnje južno, povremenih iznenadnih pljuskova i nezavršenih puteva kasnije, preda mnom je obala. Netaknuta, divlja, ničija. Baš onakva kakva mi je potrebna. Ubrzo stižem u Unavatunu gdje počinje ova priča.
Božićni cunami
Čamija je probudilo glasno lupanje na vratima. Pojurio je ka vratima da ne bi probudio djecu, Gehu i Iridu kojima je bilo tek pet godina. Njegov prijatelj mu je zadihan ispričao da je njihov komšija, domaćin nekoliko kuća niže, upao u bunar prije zore i nije mu bilo spasa. Spremili su se i pošli da pomognu ožalošćenoj porodici.
Pušio je, kaže, četvrtu cigaretu za redom ispred prodavnice na glavnom Matara putu nedaleko od svoje kuće i razmišljao kako se život za čas promijeni.Nekad na bolje, a nekad, kao danas, na gore. Nije znao da najgore tek dolazi i to već kroz koji minut.
Njegova razmišljanja najednom prekidaju vrisci i nekontrolisana masa koja trči u istom smjeru. Čami i dalje ne vidi šta se dešava, ukopan stoji u mjestu i čeka. Ka horizontu sve izgleda neobično mirno, ne vidi se niti jedan talas. Čekaj, niti pjena mora, niti voda uopšte. Ni jedan jedini šum. Gdje je nestalo sve?
Okean se potpuno povukao, više od 50 metara od obale i sprema džinovski udar. Talas je toliko veliki da ga Čami i ne vidi pred sobom. Tek kada je potpuno iskrivio vrat i potražio to lažljivo sunce koje je obećalo dobar dan, vidio je pred sobom deset metara visoku vodu koja se sprema da sa sobom ponese sve što joj se nađe na putu. Prizor je nevjerovatan.Već narednog trenutka postaje i on dio onog stampeda kojem se maločas čudio. Pokreće noge najbrže što može, nikada nije trčao tako brzo. Doduše, nikada ranije nije trčao za sopstveni život.
Voda je prekrila ulice, polako prekriva kuće i krovove, svi se nalaze u rijeci koja ne staje. Čami uspijeva da se pridrži za prvu palmu koja je bila na putu. Drži se čvrsto dok ne prikupi malo snage. Sljedeća scena ga ostavlja nepomičnog– njegov otac na leđima nosi petogodišnju Gehu i ne uspijeva da pronađe način da se zaustavi.Kaže, nikada nije osjetio takvu nemoć. Rijeka ih nosi sve dalje od njega, a on ne može ništa da učini.
Desetak minuta kasnije, uzburkana voda se smirila i on, plivajući nizvodno, stiže do svoje kuće. Pošto je gornji sprat još uvijek bio iznad vode, uspijeva da se uhvati za terasu i uđe u kuću. Njegova supruga, sin i majka su tu, preplašeni, ali za sada na sigurnom.
Sa svoje terase gleda kako se voda ponovo povlači, ovog puta još dalje nego prvi put. On predosjeća da se sprema jos jedan udar cunamija, ali ljudi na plaži, većinom turisti, idu za vodom pokušavajući da spasu ono što ona još nije do kraja usisala. Neko stvari, a neko porodicu i prijatelje koji nepomično leže. Voda ponovo počinje da divlja, novi napad i nove borbe. Čami ostavlja porodicu na sigurnom i ide da nađe oca i kćerku. Srećom, nalazi ih u blizini – otac se već iznemogao drži za fasadu jedne plave kuće, a nju, malu Gehu sakrio je u neki otvor na krovu do kojeg voda nije došla.
Čekali su tu još neko vrijeme, nadajući se da je gotovo. U narednim satima, voda se smirila, vodostaj polako opadao. Ponovo su počeli da osjećaju tlo pod nogama. Vratili su se kući, izmoreni, još uvijek nesvjesni da su upravo preživjeli jedan od najgorih cunamija u istoriji.
Epicentar zemljotresa te 2004.godine bio je u Sumatri, u Indoneziji, gdje je u obalnom dijelu odnio 250 000 života. Pogodio je 14 zemalja, medju njima Indiju, Maleziju, Bangladeš, Singapur i Tajland. Na malom ostrvu Šri Lanke lišio je života čak 30 000 ljudi. Na Merkalijevoj skali jačine potresa, jedan je od najjacih sa visinom od 9, 3 stepena. Ovaj zemljotres, praćen silovitim cunamijem, pokrenuo je tektonske ploče na drugom kraju svijetu i stigao čak do Aljaske. Jedina dva koja su imala takvu jačinu bila su u Kamčatki,u Rusiji (9.0; 1954,.godine) i u Tohoku, u Japanu(9.1. 2011.godine).
Danas, punih 13 godina kasnije, Čami nalazi nove načine da bude zahvalan što su on i njegovi najbliži i dalje tu. Od onog malog porodičnog hostela koji je donosio taman toliko prihoda da se na kraju mjeseca plate računi i prehrani porodica, poslije cunamija nije ostalo mnogo, gotovo ništa. Donji sprat kuće gdje su ranije bila dva apartmana koja su uglavnom izdavana lokalnim parovima po satu, bio je potpuno uništen. Na gornjem spratu gdje je ranije živjela porodica Čaturanga, ostalo je sačuvano samo nešto malo dokumenata i pokoji komad nakita.
Sljedećih mjeseci malo ostrvo Šri Lanke se ujedinilo, onako kako samo nesreća zna da ujedini. Sve dok stanovnici gradova na obali nisu ponovo stali na svoje noge, organizovana su mjesta za pomoć, skloništa, otvorene kuhinje i mjesta za prikupljanje hrane i prvu pomoć. Sve to je i Čamiju dalo vjetar u leđa. Sada se kroz suze prisjeća kako je tada pomislio: ako je večeras najgore, sjutra samo može bolje. Kaže da je oduvijek vjerovao i poštovao budizam uz koji je stasavao, ali je tek nakon ovog nemilosrdnog suočavanja sa prirodom, počeo stvarno da vjeruje u karmu. Veći dokaz da je u nekom ranijem životu zaslužio da u ovom bude pošteđen onda kada je djelovalo kao da su sve karte već podijeljene, kaže, nije mu potreban.
Odlučio je da iskoristi savršenu lokaciju svoje kuće, tik uz glavnu plažu u Unavatuni. Bilo je vrijeme za novi početak. Novca nije bilo, ali su nalazili načine da ostvare ideju. “Dvorac na plaži”, kako su nazvali svoj novi hotel, polako su gradili. Čami je noću vozio polovni tuk tuk, glavno lokalno prevozno sredstvo, a danju je gradio svoj Dvorac.
Dolazio je poneki turista, čuo bi njegovu priču i pomogao sa nekom malom donacijom.
Novi početak
Čami se sada smije. On se tačno sjeća kada se preokret desio.Došao je jedan stariji par iz Njemačke, gospodin i gospođa Šmit. Fotografi po zanimanju, avanturisti po prirodi, humanitarci po karakteru, bili su oduševljeni njegovim Dvorcem koji je do 2009. bio skoro završen. Više od toga, bili su oduševljeni njegovom pričom i odlučili su da za njega učine nešto više od doniranja novca. Upoznali su ga sa onlajn rezervacijama, bookingom, trip adviserom, svim onlajn alatima važnim za nas putnike. Čami tada nije znao ništa o kompjuterima, ali je odmah razumio da je važno da nauči. Fotografije su tu, dvorac je vjerno predstavljen, i šta sad? Gospodin Šmit mu kaže : “Sada čekaj. Dolaze ti prvi gosti.”
Prva onlajn rezervacija je za njega bila kao neka druga dimenzija u koju nema izbora, nego da vjeruje. Neko je na drugom kraju svijeta pronašao njegov dvorac, dolazi u malenu Unavatunu i stiže u 11 sati sljedećeg dana. Čami je na vrijeme tog jutra imao sve spremno. Kafu, šrilankanski čaj, voće i topao osmijeh. Pola sata poslije 11, na vrata su zakucali prvi gosti. On taj dan pamti kao novi početak.
Dok razgovor sa Čamijem privodim kraju, shvatam da je i mene, odraslu u ljeti vreloj Crnoj Gori, sunce ipak uspjelo da prevari. Ponesena pričom ovog hrabrog čovjeka koji je dobio priliku da počne ispočetka, nisam ni primijetila da polako crvenim.
Ako izuzmemo nagađanja i gatanja, niko na ovom svijetu ne zna šta nam nosi sjutra. Šta dan, a šta noć. Samo je jedno sigurno – sunce, to varljivo, lažljivo, prevrtljivo sunce kojem se svi radujemo, će svakog dana izaći na istoku i mirno zaspati na zapadu. Ali u tih par sati svijetla, gradite svoj mali svijet, svoj mali dvorac i njegove kapije. Jer, nikad se ne zna kakve će nas vijesti zorom probuditi.
Piše: Marija Rašović
(Marija Rašović iz Podgorice, nakon što je diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i završila masters u Madridu, živi i radi u Abu Dabiju. I putuje… Njena zapažanja pretočena u tekstove bićete, uvaženi čitaoci, u prilici da čitate na portalu MNE magazin)