Današnji gost rubrike ,,U ogledalu” Momčilo Zeković iz ,,džepa” je izvukao za naše čitaoce tajne i govorio o djetinjstvu i životu.
,,Džep sa tajnama” je književno-muzičko djelo ovog vrsnog cetinjskog tekstopisca i basiste sastava ,,Perper” čime je proslavio 30 godina rada.
,,Jutro”, ,,Zastave”, Familijarna pjesma ,,Svila 2014”, ,,Slavski kolač”, ,,Bedem”, ,,Niz tvoja leđa”, ,,Feniks”, ,,Svilena pjesma”, ,,Smotana pjesma”, ,,Lavirint”, samo su neke od njegovih numera koje se pamte, pjevaju i vole u Crnoj Gori i regionu.
Puno nagrada, upravo u zemlji i regionu, dobio je za tekst i kompozicije.
Objavio je knjigu kratkih priča ,,Gravitacija istine” (1997), romane ,,Zaliveni fikus” (2004) i ,,Knjiga o njoj” (2017), te pop-rock poeziju ,,Sa gomile velikih oblaka” (1992), ,,Bludni snovi” (1993), ,,Perper” (1998), ,,Uživo iz CNP-a” (2000); ,,Iz dana u dan” (2000), ,,Tragovi” (2008), ,,Začarao si me” (2009) i ,,Džep sa tajnama” (2017).
Svoje djetinjstvo, u ovom razgovoru, opisuje kao najljepšu baštu ,,u kojoj smo svi mirisali sve ono što je bilo nepoznato, učili jedni od drugih”.
Poručuje i preporučuje da je važno da se uzmu i pročitaju knjige savremenih crnogorskih pjesnika i književnika i da ,,oni zaslužuju mjesto u svim bibliotekama jer oni su naši”.
On pamti Indiju i posjetu Tadž Mahalu.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Djetinjstva su najljepša bašta u kojoj smo svi mirisali sve ono što je bilo nepoznato. Učili jedni od drugih. Kakva je to bašta bila čovjek shvati mnogo kasnije. Naša druženja su bila spektakularno motivaciona, igrice uživo i padanje u krevet od umora. Novo jutarnje uzimanje sendviča i odlaska do večere. I bez brige, jer su roditelji bilo koga od nas bili oni koji su brinuli podjednako. Mrvu stariji drugari su bili naš google pretraživač. Oni koji znaju više. Upijali smo to svako na svoj način. Priče koje su nam pričali su bile imaginacije u koje i oni nisu puno vjerovali jer su i oni imali nekog od koga su to slušali, ali nama je i od toga ostajalo mnogo. Nismo pravili njihove greške, ili jesmo i nesvjesni toga. Bili smo istaživači koji su mislili da će tako biti zauvijek. Roditelji su bili tu, ali zaokupljeni svojim bitkama da nam omoguće patike i ništa drugo (što nam je i trebalo više).Volim da se sjetim istih trenerki i patika na skoro svakom od nas. Uh, kako nisam volio one plastične sandale iz Jugoplastike i nekog ko je dobio ,,fudbal iz Italije” i držao ga kući da mu se ne izliže. Počeli smo da se upoznajemo, da budemo posvađani a da već sljedećeg minuta opet budemo najbolji drugari, omirisali prve poljupce kao cvijeće koje smo mislili da ne postoji na drugom svijetu, igrali se zaneseni jednostavnošću nedjeljnog voženja karića od 7 do 10h sa Bjeloša do vrha Lovćenske ulice, vožnjom pony bicikala po skoro cijeli dan, igranjem lopte od jutra do mraka, ljetnjim igranjme žmurke i skrivanjem u blizini simpatije sve do kasnog odlaska kući…Još uvijek čujem ćuka na isti način i sad se na početku ljeta osjećam kao dijete kad taj isti ton odzvanja. Podsjeća me na zabavu. Djetinjstvo me podsjeća na ono najljepše i željeli smo, skoro sam siguran ali baš svi, da tako uljuljkani budemo sakriveni u toj bašti ali onda je drvo postalo šuma. Nedugo zatim je neko naredio i odrezao topole koje su nam pravile ladovinu i svi smo nekako skupa počeli tražiti svoje mjesto pod suncem. Neki od nas nisu izgurali svoju mladost. Sjetim se njih dosta često i upalim svijeću u znak sjećanja na zajedničke dane tumaranja tuđim baštama i ljetnjeg kranja najboljih jabuka na Cetinju, na sve dogodovštine doživljene na izviđačkim putovanjima, ljetovanjima i zimovanjima sa roditeljima, sestrom, bratom, avanture sa pokojnim stričevima i babom Dragom. Moja bašta tj. djetinjstvo napravilo je mnogo lijepih sjećanja, nečeg što je u meni ostalo do danas. Pisao sam djelimično o tome u romanu ,,Zaliveni fikus” i pričama ,,Gravitacija istine”
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Prve zarađene novce sam imao u toku ljeta u šestom, sedmom i osmom razredu osnovne škole. Prodavao sam koka-kolu i sladoled po bečićkoj plaži i omogućavao sebi i ukućanima da na moru ostanemo još koji dan duže. Volio sam te godine, boravke i druženja u auto- kampu Avala. Pokušavao sam da uštedim za novo biciklo i da mami pomognem da otvori krojački salon, ali uvijek je bilo nešto što su roditelji morali da plate, da je hitnije od toga. U nekom tom periodu, iz ljutnje sam razbio kasicu prasicu i prestao da budem štediša. Kasnije sam tokom đačkih i studentskih dana sa drugarima radio na stovarištima kojih je bilo puno na Cetinju i više-manje sebi omogućavao da kupim ono što sam želio. Nije mi ništa palo sa neba pa ni prva gitara koju sam kupio nakon više kamiona cementa i brašna na stovarištu u Bogdanovom kraju nakon čega nisam dva mjesca mogao ni da sviram koliko su ruke boljele. Ali sjajan je bio osjećaj da zarađeni novac potrošim za ono što sam želio toliko mnogo.
Na čemu insistirate u poslu?
– Niko nije rođen naučen. Dosta njih je imalo priliku da me sačeka ako kasnim, ako nisam bio poslovno iskusan i sa nedovoljno znanja da završim ono što sam preuzeo da završim. Možda i nisam znao kako. Učio sam u trku. Mislim da sam svima njima u kasnijem periodu života uzvratio za neke greške iz mladosti.
Danas, sa iskustvom koje sam stekao, najviše želim da bude onako kako dogovorim sa saradnicima, bez iznenađenja, održana riječ je ljudska mjera (hahaha mada sve više koristim papir na koJEm zapišemo što smo dogovorili), a priznajem, u poslu kojim se bavim ima puno ljudi koji misle da ne postoji prekosjutra.
Shvatio sam na vrijeme da je povjerenje i tačnost nešto najvažnije u svakom poslu, ma u životu uopšte. Predusretljivost i potreba da se ljudima pomaže u najvećoj mogućoj mjeri je moje opredjeljenje. To je skautsko pravilo kojem sam naučen od boravka u onoj bašti sa početka razgovora i ono glasi ,,učini svaki dan neko dobro djelo” i ja ga primjenjujem, ali iskreno znam da po onoj staroj ,,učini dobro iźedi govno” ima svoje jako precizno značenje.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Od knjiga, a u cilju edukativnog podizanja kolektivnog duha koji nam je svima kao aktivnim pojedincima jako potreban, a istina je da su mnogi preskočili takvu literaturu, od srca preporučujem ,,Družinu Sinji galeb” ili ,,Družinu Pere Kvržice”. Za odrasle bi obavezna literatura trebala da bude knjiga ,,Pinokio”, jer primjećujete kako iskrivljujemo riječ koja znači istina. Tek nakon toga, nek čitaju sve odreda, jer svako slovo koje se unese u organizam biće ljekovito i to bez konsultacija sa odabranim ljekarom. Ja sam ih sve ponovo pročitao i onda je ljekar rekao da sam spreman da opet konzumiram George Orwell-a i njegovu ,,1984” ili ,,Životinjsku farmu”, ili ,,Kako upokojiti vampira” od Borislava Pekića, ,,Limeni bubanj” od Guntera Grassa, ali i vanserijskog Antoine de Saint-Exupery-jevog ,,Malog Princa”, i neću zaboraviti ,,Putnika” čika Sretena Asanovića, ,,Vrata od utrobe” Mirka Kovača, a reći ću da na našim prostorima postoji još puno talentovanih ljudi koji mi uljepšavaju dane čestim vraćanjem na njihova igranja slovima. Uvijek u mom životu prisutni gospodin među boemima Vito Nikolić, pa Aleksandar Leso Ivanović, Miladin Šobić, Pavlov ,,Cinober”. I da neko ime ne bih zaboravio, nek vašim čitaocima bude važno da uzmu i pročitaju knjige savremenih crnogorskih pjesnika i književnika. Oni zaslužuju mjesto u svim bibliotekama jer oni su naši, a mi moramo prvo čitati naše. Konzumiranjem domaće umjetnosti u bilo kom obliku jedino garantuje da ćemo znati da cijenimo tuđe vrijednosti. Čuvanjem našeg do više poštovanja od svih.
Koje jelo najviše volite?
– Najviše volim ritual porodičnih i prijateljskih okupljanja, bez obzira na to koje se delicije spreme za guštanje. Ono što se na astal postavi sa ljubavlju i tako podijeli sa dragim ljudima je nemjerljivo sa svim recepturama i začinima. Toga nam je tako potrebno što više.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Za ljubav su potrebna dva srca, i da nikad ne budu žedna.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Umjetnik da iz ničeg napravi nešto je bila moja majka. Njena umjetnost je nedokučiva i svakodnevno je prisutna u oblaku, magli, i zracima kojima šalje dobre vibracije njenim voljenim. Svako ima svoju majku anđela. Njoj sam zahvalan jer sam postao čovjek. Ne postoji nijedan drugi umjetnik kojeg bih pomenuo i da bi zaslužio mjesto prije nje. A ima ih mnogo koje bih volio da sam upoznao, a sa kojima ona sad korespondira tamo Gore. I oni sada znaju kakva je njena umjetnost bila. Slava im.
Putovanje koje pamtite?
– Bilo ih je. Svako na svoj način interesantno, mada uvijek po povratku kažem da zemlje crnogorske nema niđe na svijet. Posljednje putovanje u nizu je bila Indija. Tadž Mahal, hram podignut u ime ljubavi. Za pamćenje.
Pjesma Vašeg života je?
– Ima ih mnogo. Rado ću pomenuti nekoliko koje odmah imam na pameti With or without you -U2, Al Stewart – Year of the cat, Lou Reed – Walk on the wild side, Leonard Cohen – Hallelujah i Everybody knows, Eminem – Lose yourself, Šobić – Hram ljubavi. Teško je da se odlučim u ovom trenutku. Ima ih dosta koje volim i koje bih pomenuo, ipak je pola vijeka iza mene.
B.R.
Foto: Privatna arhiva