Na dodjeli nagrade ,,Dobričin prsten” Mileni Dravić, ispunjenoj i smijehom i suzama, sjetom, melanholijom i radošću, u prepunoj sali Zvezdara teatra, toliko je sve bilo nabijeno emocijama da je Milena na kraju poručila: ,,Hvala vam, sve vas volim, ovim ste mi produžili život”, piše ,,Blic“.
– U ovoj kući je bilo mnogo lijepih svečanosti, ali danas je jedan od najvažnijih dana od kako je ona otvorena prije 30 godina. Milena Dravić dobija svoje odavno zasluženo priznanje – poručio je Duško Kovačević, upravnik Zvezdara teatra.
Nakon predstavljanja Voje Brajovića, predsjednika Udruženja dramskih umetnika Srbije: ,,Milena Dravić, čarobnica naše scene, filmskih i TV ekrana je jubilarni 30. doibitnik ove nagrade” Milena Dravić dočekana je gromkim aplauzom i višeminutnim ovacijama na nogama.
Osim prstena, Milena je dobila i diplomu koju je izradio akademski slikar i scenograf Geroslav Zarić.
Poslije ,,Kratkog filma o velikoj Mileni” Miloša Radovića, mozaika satkanog od njenih uloga, dijaloga, slika i izjava, okupljenima su se obratili Milenine kolege i saradnici: Dejan Mijač, Jelena Đokić, Jagoš Marković, Branka Petrić, Stefan Arsenijević, Zdravko Šotra, Seka Sablić, Radoslav Zelenović i Rade Šerbedžija, koji joj je otpjevao i nekoliko pjesama, uz pomoć trija Vasila Hadžimanova.
Jelena Đokić pročitala je svoj tekst iz monografije o Mileni Dravić, objavljenoj kao dio nagrade ,,Dobričin prsten”. Ona je govorila o svojim utiscima tokom igranja predstave ,,Bokeški d-mol” u kojoj joj je Milena igrala majku. Ostala je obasuta Mileninim sjajem od tada, rekla je.
– Ona je bila zvijezda vodilja kako se voli svoj posao, kako se cijeni publika i kako se poštuje partner. I radost igre i življenja i kad je muka i kad je opasno. Hvala ti što si mi standarde visoko podigla, nesebično dijelila a bezrezervno se davala, hvala ti na uživanju pod limunom tvojim, na televizoru od stiropora marke ,,samsung” da bi Klari crtani bio. Zauvijek si ostala njena princeza Milena i, eto, možda je to najtačniji opis: naša princeza Milena. I tome sam svjedočila kada se HNK u Splitu klanja njoj, kada 800 ljudi u Skoplju gori od sreće da igra za njih, a nekada, kad se pojavila u nekom seocetu na Istri, pričao mi je Miloš Radović, samo bi se kao žamor, kao eho širio, ,,Bella Milena”. Zbog nje je Beograd bio ljepši, zbog nje je Srbija bila dio svijeta i zbog nje je glamur bio i u kombiju – poručila je Đokićeva.
Jagoš Marković govorio je sa poetskim nadahnućem:
– Kako neko može biti u svim medijima vrhunski, u svim žanrovima, kako može trajati u tom vrhu toliko dugo, kako može biti uz sve to i toliko častan čovjek? Kako može biti diva toliko dugo, a na Balkanu, kako osta neuprljana našim vječno teškim okolnostima, kako toliko skromna a ipak i te kako zvijezda, kako se vodi tolika karijera sa tolikom dječjom čistototom? Kako si do kraja toliko svjetski i toliko naša? Kako se živi sa nagradom iz Kana u nevelikom stanu na Čuburi, bez agenata i menadžera, i PR-a i šofera? Kako se biva eks Ju legenda i takozvana javna ličnost a sačuva privatnost i porodični život? Kako si veličina u svim vremenima a uvijek i isključivo sam i apsolutno svoj? To ostaje tajna. Ali, to je podvig. Ostaje mi samo da se duboko pokonim tom podvigu, sveukupnom djelu i cijelom putu gospođe Dravić sa željom da još dugo blista kao i do sada, neoštećene i nepotrošene radosti – rekao je Jagoš Marković.
Branka Petrić prisjetila se nekih anegdota sa zajedničkih predstava i filmova: premijere ,,Misterije organizma” 1987, 16 godina nakon zabrane, u Sava centru, kada je Milena došla pod temperaturom a Makavejev bio u bolnici, pred operaciju, snimanja ,,Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji” sa Draganom Nikolićem i Milenom Dravić 1970. i provoda na Venecijanskom festivalu, poslije čega je film zabranjen u Jugoslaviji, kako su Bekim i Milena jednom sasvim spontano zaigrali sirtaki, o tome kako su tokom 16 godina njih dvije preko 300 puta igrale ,,Larija Tompsona ili tragediju jedne mladosti”.
– Više od 300 puta bila sam svjedok ozarene publike koja aplaudira dok ide pjesma ,,Show Must Go On”, a Milena u velikom stilu, baca mantil, skida rukavice, ogoljuje se do kraja, i kreće ka publici. Frenetičan aplauz, mnogi plaču. Milena razmazuje šminuku po licu, poništava se. ,,Šta hoćete još da uradim?” Više od 300 puta u garderobi Zvezdara teatra dijelili smo sve što je moglo da se desi za tih 16 godina, radost i umor, žal za onima kojih više nema, bolesti i ozdravljenja, dobrotu, posvećenost, razumijevanje. Ja sam presrećna što sam sa Milenom podijelila to iskustvo – poručila je Branka.
Stefan Arsenijević je održao govor na temu ,,Kako sam upoznao Milenu Dravić”. On je pričao kako joj je ponudio ulogu u svom studentskom filmu: usamljene žene koja prijeti da skoči sa zgrade, dijelom iz očaja, dijelom da privuče pažnju.
– Bio je to jedan od najhladnijih dana te godine. Snimali smo na vrhu novobeogradskog solitera, starom fakultetskom kamerom koju smo umotavali u šalove i najlonske kese kako bismo je štitili od hladnoće. Na -14C kamera je povremeno odbijala da radi pa smo pravili pauze i unosili je da se zagrije. U svemu tome Milena je bila fokusirana samo na svoju ulogu, partnere, na rad. Pripremali smo se za krupni plan i direktorka fotografije me je pozvala: ,,Moraš da vidiš nešto”. Kroz promrzlu, zastrjelu kameru jako loše rezilucije mogao sam da vidim samo jednu stvar: fascinantne, sugestivne Milenine oči. Njene oči su dio nečeg većeg i one govore nešto više. Njene oči su ono što filmski teoretirači decenijama pokušavaju da definišu, one su istinski filmski doživljaj i ni loša kamera ni studentski uslovi ni najhladniji dan u godini nisu to mogli da umanje – rekao je Arsenijević.
Zdravko Šotra se ,,pohvalio” kako je on sastavio Dragana i Milenu u TV emisiji ,,Obraz u obraz”, dok je Radoslav Zelenović pričao o tome kako je počela, kada je došla da drži strah drugarici koja je išla na audiciju za manekenke gdje ju je neko primijetio i pitao da li bi i ona nosila neki model. Fotografisao ju je Nidža Stokić i ta fotografija se pojavila na naslovnici ,,Duge” čiji je glavni urednik bio Vlada Paskaljević.
Milena je tad išla u baletsku školu gdje je jednoga dana došao reditelj František Čap. Pozvali su je na probno snimanje u Avala filmu, poslije čega je odabrana za glavnu ulogu u filmu ,,Vrata ostaju otvorena” (1959) scenariste Vlade Paskaljevića. Na završetku tog snimanja proslavila je svoj 18. rođendan. Od tada do danas ostvarila je više od 160 filmskih i TV uloga, podsjetio nas je Zelenović.
– Milena voli svoje partnere, ona ih poštuje, štiti i brani. Milena svoj poziv stavlja ispred privatnog života i komfora, snima na -20C i na +50C, ona to ne primjećuje, ona je uvijek u žaru muke i radosti stvaranja. Ona je glumica koja je prešla granice Jugoslavije. Gde god se pojavi, stvara oko sebe glamur tako da je i današnji dan obilježen njenim glamurom a ova nagrada je obilježena njenom plemenitom umjetničkom ličnošću – poručila je Seka Sablić.
Predrag Ejdus je, kao predsjednik žirija za dodjelu nagrade, obrazložio odluku da Milena bude prošlogodišnji laureat i uručio joj kopiju prstena Dobrice Milutinovića (Zlatare ,,Jokić”).
Na kraju se i Milena se obratila publici:
– Više od dvije godine nisam nastupila u Zvezdara teatru. Sudbina je, valjda, tako htjela, ali ono što znam je da su u cio ovaj prostor, na sceni, u gledalištu, u garderobama, čak i u zidovima Zvezdare utisnute velike emocije, strepnje, treme, nadahnuća, radosti igranja, a pod budnim okom duša Bate, Ruže, Bore, Pere, Cige, moga Dragana, Đuze… – rekla je Milena.
Ona je istakla da je veoma važno što Zvezdara teatar, u kojem igraju glumci iz svih beogradskih i ostalih pozorišta, od najiskusnijih do mladih talentovanih, nema prvake te da svi igraju rasterećeni pritiska, ,,osjećamo se dobro, oslobođeno, nadahnuto…”.
– Draga publiko, hvala što ste došli da me podržite svojim prisustvom i ukažete mi čast prilikom uručenja ovog velikog, što je posebno važno, esnafskog priznanja koje mi je pripalo za posvećenost glumačkoj umjetnosti, posvećenosti filmu, pozorištu i televiziji. Zahvalna sam prijateljima i saradnicima koji su me danas toliko nahvalili, i suviše. Veliku zahvalnost dugujem Udruženju dramskih umetnika Srbije koji su me strpljivo čekali.
Pored veličanstvenog prstena, tu je još jedan veliki dar, knjiga koju je sa puno ljubavi, znanja, strpljenja i entuzijazma priredila Tanja Nježić, u izdanju UDUS. Želim još jednom da se zahvalim gospođi Miri Trailović koja me je uvela u pozorišni život, angažovala za Atelje 212 sa puno povjerenja.
Hvala Zvezdara teatru, pozorištu kojem pripadam i srcem i dušom, hvala tivatskom Centru za kulturu koji mi je omogućio da igram jednu od svojih najboljih uloga u ,,Bokeškom d-molu” punih 16 godina. Hvala Beogradskom dramskom za gostovanju u predstavi ,,Harold i Mod”. Hvala filmskim i tv produkcijama širom zemlje koje više nema a u kojoj sam ostvarila sebe u svim medijima. Hvala vam još jednom svima, mnogo vas volim. Ovo valjda produžava život. Toliko ste mi sreće priredili, niste ni svjesni – poručila je vidno emotivna Milena Dravić.
Monografija ,,Milena Dravić”
Monografija „Milena Dravić” autorke Tatjane Nježić, koju Udruženje dramskih umetnika Srbije objavljuje kao pripadajući dio nagrade „Dobričin prsten”, obuhvata 250 strana sačinjenih od više cjelina. U prvoj, „Dragulj u sva tri medija” o njenom pozorišnom, filmskom i televizijskom opusu pišu Dušan Kovačević, Aleksandar Milosavljević, Ranko Munitić (iz knjige „Gluma kao sudbina i saznanje“), Radoslav Zelenović, Branka Otašević i Zorica Pašić.
Dio „Milena Dravić – gradovi, ljudi, trenuci” sadrži njena sjećanja, priče, utiske, stavove, doživljaje… Slijedi „Milioni su je voleli“ u kojem o njenoj umjetnosti, govore Haris Pašović, Varja Močnik iz Konoteke Slovenije i Danijel Rafaelić, čelnik HAVC-a.
U trećem dijelu nalaze se pjesme koje su joj posvetili Arsen Dedić, Dušan Makavejev i Ljubiša Bačić. A posljednja cjelina obuhvata tekstove Dejana Mijača, Paola Mađelija, Jagoša Markovića, Branke Krilović, Gorana Paskaljevića, Puriše Đorđevića, Renate Ulmanski, Borke Pavićević, Zdravka Šotre, Radeta Šerbedžije, Želimira Žilnika, Mire Furlan, Ivana Medenice, Jelene Đokić, Jelisavete Seke Sablić, Milana Karadžića, Branke Petrić, Milana Vlajčića.
Knjiga je bogato ilustrovana sa oko 100 fotografija i sadrži popis njenih filmskih, televizijskih i pozorišnih uloga nagrada i priznanja.
Izvor: blic.rs
Foto: M.Mitrović / RAS Srbija