MAGAZIN SLAJDER
JELENA MARKOVIĆ-ČAĐENOVIĆ U OGLEDALU: Za moj osmijeh zaslužni su Nikša i Jakša
Današnja gošća rubrike ,,U ogledalu“ je menadžerka za odnose s javnošću u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju Jelena Marković-Čađenović.
Završila je Fakultet političkih nauka, a potom i Fakultet za italijanski jezik. Radila je kao televizijski novinar.
Zahvaljujući divnom poslu u pozorištu, kaže Marković-Čađenović za naš portal, uspijeva da radi ono što voli. Dodaje da obožava pozorište i uživa u predstavama, bavi se odnosima s javnošću, ali i prevođenjem, što joj je neizmjerno drago budući da obožava strane jezike. Ono što opisuje kao najljepše u svom poslu je rad sa divnim ljudima i kreativnost koju joj dozvoljava. Sam dolazak na posao u predivno zdanje Zetskog doma, istorijskog pozorišta iz doba kraljevine, za nju je, kaže, već početak jednog lijepog dana. Takođe, tu su i putovanja na koja je posao vodi.
Kao najveću sreću u životu izdvaja porodicu. Udata je i majka je dva dječaka, Nikše i Jakše. Igra sa njima, smijeh u kući, pogled na njih dvojicu kada se zagrle, šetnje i poljupci, sve to je zaslužno za njen osmijeh.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Djetinjstvo su Njegoševa ulica, a onda i Oktobarske revolucije, zgrada Gradić Pejton i nekadašnja Lesnina, djeca ispred zgrade, mnogo drugara. Tada je bilo mnogo ljepše nego danas. Već sa pet godina bi nas pustili da idemo napolje sami, da se igramo sa vršnjacima, da istražujemo svijet, igramo žmurke, lopte, lastike, tenisa između malobrojnih parkiranih automobila na parkingu. Tada smo sami organizovali priredbe, o tom našem poduhvatu pisala je ,,Pobjeda”. Bili smo maštoviti, bili smo djeca koja su gledala Rai uno samo ujutru, poslije smo bili napolju po cijeli dan. Tada nije bilo mnogo crtanih, nije bilo tableta i računara. Nismo imali pozorište, ali smo imali mnogo knjiga. Još jedno mjesto koje je obilježilo moje djetinjstvo je i biblioteka ,,Radosav Ljumović”. Moja drugarica, a danas kuma, Bojana i ja, svaki drugi- treći dan išle smo po nove knjige, a vraćale stare, to je bio naš mali ritual. Sjećam se potom ekskurzija, druženja kod škole ,,Milorad Musa Burzan”, odlazaka u diskoteku sa društvom na matine. Tada smo voljeli ,,Zabranjeno pušenje”. I danas imam sliku ludog plesa sa Bojanom, baš na ovu stvar. To je moje djetinjstvo.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Prvi zarađeni honorar bila je moja prva novinarska plata u Televiziji Vijesti. Potrošila sam sve na poklone. Svi su dobili ponešto, a ja sam, naravno, i sebe častila nekom garderobom i izlaskom. Plata je ono zbog čega radimo, naravno, ali imati posao mnogo je više od zarađivanja novca. Posao je za mene jako važan, jer raditi znači uposliti glavu nečim korisnim, upoznavati nove ljude, družiti se, doživjeti nove avanture, biti slobodan u krajnjem. Posao je nešto što određuje našu svakodnevnicu, pa i ono što znamo i što jesmo. Uvijek bih izabrala i da zarađujem manje, ali da posao koji radim volim i da na tom poslu imam sve ovo što sam navela. Čini mi se da je moj posao u pozorištu baš takav.
Na čemu insistirate u poslu?
– Insistiram na tome da budem tačna u vremenu i precizna u sadržini. Kada je riječ o odnosima s javnošću, veliki dio posla podrazumijeva komunikaciju sa medijima, u tom smislu se držim pravila da budem na raspolaganju novinarima uvijek. Insistiram na lijepom ophođenju u komunikaciji sa saradnicima, timski rad za mene je jako bitan. Pozorište jeste timski rad, a moj posao u njemu, odnosi s javnošću takođe. Razmjena informacija i kolegijalnost su uslov bez kog se ne može, a ako na poslu steknem i neka divna prijateljstva, mojoj sreći nema kraja jer karijera jeste važan dio života, toliko važan da bi bila šteta ne imati drugarstva i na poslu.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Književnost je jako bitan dio mog života. Knjiga pred spavanje, knjiga na putu, knjiga na plaži, ne mogu bez nje. Žao mi je što nemam više vremena za čitanje, uvijek se sjetim tate koji mi je govorio da čitam, da iskoristim vrijeme koje imam u djetinjstvu i adolescenciji jer će ga poslije biti sve manje za čitanje. Tek sad vidim koliko je bio u pravu. Nakon dječije literature prva obimnija knjiga koju sam pročitala bila je ,,Orkanski visovi” Emili Bronte. Po tome je ostala u sjećanju, baš sam se radovala izvođenju ove predstave nedavno u Zetskom domu. Tako je onda i srednja škola prošla u čitanju klasika, ruske, francuske i engleske književnosti. Jedno Borhesovo djelo nikada nisam vratila u gimnazijsku biblioteku, moram to učiniti, moram, a ima dosta godina od tada. Gimnaziju smo otpočeli ,,Don Kihotom”, onda smo uživali u rečenicama Ive Andrića, divili se Meši Selimoviću, a u ovaj najljepši svijet uvela nas je divna profesorica književnosti Rosanda. Imali smo veliku privilegiju da nam ona predaje i da uz nju čitamo. I danas čitam. Veliki utisak na mene je ostavila književnost kinsekog pisca Ju Hua. On je lično doživio Maovu Kulturnu revoluciju, a sjajna djela ,,Živjeti” i ,,Zapisi o prodavcu krvi” predstavljaju upečatljivu kritiku i ljudski obojenu, intimnu priču o malom čovjeku u talogu jednog vremena punog okrutnosti i specifičnosti, koje su mi zanimljive zbog toga što osim priča uživam u otkrivanju Kine i njenog nekad tvrdokornog komunizma. Na Fakultetu političkih nauka učili smo o političkim sistemima, učili smo o Kini, ali književnost uvijek bolje priča priče, čini se. Takođe, utisak je na mene ostavila i književnost izraelskog pisca Amosa Oza. Njegov ,,Moj Mihael” i ,,Priča o ljubavi i tami”, uživanje. Sada se ne odvajam od ,,Petrijinog venca”, knjige Dragoslava Mihailovića. Sjajna je ta priča pisana iz pera nesrećnog bića koje se bori i voli život, pera nepismene žene koje slika njenu dobru jednostavnu dušu. Takođe, uživam u prozi Miljenka Jergovića, a kada je riječ o crnogorskim stvaraocima oduševila me je Slavica Perović sa njenim romanom ,,Life lift”. Ovaj roman spoj je dobre, pametne književnosti, lingvistike i jezika, koje takođe obožavam kao diplomirani ,,Italijanac” . Nekada sam pasionirano učila strane jezike. Danas se toliko radujem svakoj prilici da govorim strane jezike.
Koje jelo najviše volite?
– Kao ljubitelj Italije, volim sve što dolazi iz Čizme, pa tako i njihovu kuhinju. Pašte, pice, lazanje, vino, sve. Volim i ribu, povrće. Volim kuvana jela naše kuhinje.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Za ljubav je potrebno da se desi. To nekima ide lakše, nekima teže. Ja se ne zaljubljujem lako. Da ljubav potraje potrebno je komunicirati lijepo, nekad i reći šta nije u redu, biti spreman na mnogo kompromisa. Ali je najvažnije voljeti. Bez toga ništa.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Voljela bih da je živa neprikosnovena Dženis Džoplin. Onda Ejmi Vajnhaus i predivna Alija, talentovana američka r&b muzičarka. Naravno, najviše od svih predivni Milan Mladenović.
Putovanje koje pamtite?
– Putovanja su ono što se pamti. Pamtim tako putovanje u Italiji sa mojima, tata i njegov čuveni šešir u Rimu na Fontani dei Trevi, onda tata, mama i brat Vesko u Firenci. Putovanje u Grčku sa Ivanom i Danom, putovanje u Solun ljetos sa Mikijem, Nelom i Zvezdanom, bili smo na pravoj grčkoj pravoslavnoj svadbi. Ada Bojana sa Sanjom i ekipom iz Beograda. Upravo sam se vratila sa putovanja sa timom Zetskog doma i divnom ekipom glumaca iz Italije. Bili smo na festivalu Quartieri dell arte gdje je izvedena naša predstava ,,Najokrutniji čovjek”. Bilo je super.
Pjesma Vašeg života je?
– Sjećanje na Italiju – Dženis Džoplin ,,Piece of my heart”, sjećanje na gimnaziju – Azra, ,,Gracia”, ,,Nemir i strast”, ,,Kao i jučer”. I ,,Lipa moja”, od umjetnika Zlatana Stipišića Gibbonija. Intimna, sjajna. Više poglavlja – više pjesama.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
