Pokušavajući da zaštiti djecu od svih opasnosti, prepreka, povrijeđenih osjećanja i strahova, naša kultura oduzela im je mogućnost da postanu uspješne odrasle osobe.
Prošle godine, u park-šumi u predgrađu Čikaga prolaznik je naišao na tinejdžera koji je sjekao drvo. Ne stablo, već neke otpale grane. Svejedno, pozvao je policiju.
Policajci su ispitali dečaka, koji je objasnio da je pravio tvrđavu za sebe i svoje drugare. Lokalne novine javile su da je policija ,,oduzela alat radi sigurnosti i vratila ga dječakovim roditeljima”.
Na drugom kraju Amerike, predškolci jednog vrtića u Šarloti u Novoj Karolini bili su oduševljeni što su dobili komplet mobilijara za igralište. Međutim, uskoro su djeca saznala da neće moći da ga koriste, jer je predviđen da stoji na travi, a ne na podlozi od drvenog malča.
– To je stvar bezbjednosti – objasnio je predstavnik obdaništa.
Igranje na travi nije u skladu sa lokalnim propisima.
A tu je i istraživanje magazina Parents (Roditelji) od prije nekoliko godina: ,,Vaše dijete je dovoljno staro da može nakratko da ostane samo kod kuće, i često ostaje. Ali, smijete li ga ostaviti u igri sa drugom dok vi trknete do hemijske čistionice?” Nikako, poručuju u tekstu: ,,Ili povedite djecu sa sobom, ili odložite obaveze.” Najzad, ,,ne želite da nečija osjećanja budu povrijeđena ako izbije svađa.”
Princip je jednostavan: Ova generacija djece mora biti zaštićena kao nijedna do sad. Ne smiju da koriste alate, ne smiju da se igraju na travi i definitivno ne treba očekivati da budu u stanju da sami riješe čarku sa prijateljem.
To je razlog zbog kog imamo ,,sigurne zone” u studentskim kampusima i milenijalce koji nikako da stupe u svijet odraslih. Čitavoj generaciji djece objasnili smo da nikad ne mogu biti dovoljno sigurna – a ona su nam povjerovala.
Bezbjednost na prvom mjestu
Naravno da smo imali najbolje namjere. Ali naši napori da ih zaštitimo vratili su se kao bumerang. Kada odgajimo djecu nenaviknutu da se sama suočavaju sa rizicima, neuspjesima i povrijeđenim osjećanjima, to ugrožava ne samo naše društvo, već i našu ekonomiju. A ipak, moderni način vaspitanja i zakoni osmišljeni su upravo tako da brižljivo njeguju nespremnost. Vlada strah da sve što djeca vide, urade, pojedu, čuju i liznu može da ih povrijedi. A kroz visoko obrazovanje širi se strah da riječi i ideje sami po sebi mogu biti traumatični.
Kako smo povjerovali da generacija djece nije kadra da podnese izazove odrastanja?
Počev od 80-ih, američko djetinjstvo se promjenilo. Iz brojnih razloga, uključući i promjene roditeljskih shvatanja, nove standarde u obrazovanju, više regulacije, tehnološki napredak i posebno narastajući strah od otmica (slike nestale djece na tretrapacima od mlijeka učinile su da ova rijetka pojava djeluje kao učestala) – djeca su izgubila šansu da iskuse nenadziranu igru, da istražuju, da sama rješavaju svoje sukobe. To ih je učinilo krhkijim, osjetljivijim i zavisnijim od drugih. Naučena su da se oslanjaju na autoritete u rješavanju svojih problema, kao i da će ih drugi štititi od neprijatnosti, što je stanje koje sociolozi nazivaju ,,moralna zavisnost”.
Sve ovo prijetnja je otvorenosti i prilagodljivosti, osobinama koje su mladima neophodne da bi imali uspjeha na fakultetu i kasnije. Pošto školovanje ili karijeru započinju nenavikli na frustracije i nerazumjevanje, normalno je da su previše osjetljivi. Budući da nijesu razvili sposobnost za prevazilaženje prepreka, svaki krtičnjak za njih je planina.
Preuveličavanje opasnosti danas je među studentima često. Nije više važno šta je osoba željela da kaže ili kako bi razuman slušalac to protumačio, već se jedino računa da li se neko osjetio uvrijeđenim zbog izrečenog. Ako jeste, govornik je počinio ,,mikroagresiju” a sasvim subjektivna reakcija uvrijeđene strane legitiman je razlog da se uputi žalba dekanu ili timu za ,,reagovanje na predrasude.” Posljedica toga je da se i studenti i profesori danas osjećaju kao da hodaju po jajima. To ometa slobodnu misao i otvoreno iskazivanje mišljenja – kjučne elemente visokog obrazovanja.
Znajući kako je na univerzitetima, šta tek reći o djeci koja su još u školama, a koju neprestano podsjećaju da mogu riječima slučajno povrijediti druge? Kad današnji osmogodišnjaci postanu osamnaestogodišnjaci koji kreću na koledž, hoće li slobodu govora uopšte smatrati vrijednom zaštite?
Roditelji, nastavnici i profesori govore o sve većoj krhkosti koju uočavaju. Teško je a ne zaključiti da su prezaštićivanje djece i hipersenzitivizacija studenata dvije strane istog novčića. Pretjerano se trudeći da zaštitimo svoju djecu, činimo ih previše zaštićenim od uspjeha.
Djeca na povocu
Ako imate više od 40 godina, vjerovatno ste imali puno slobodnog vremena kao dijete – poslije škole, vikendima, preko ljeta. Sad biste vjerovatno mogli satima da pričate o tome kako ste se igrali u šumi ili vozili bicikl do mraka.
Današnja djeca odgajaju se poput teladi. Samo 13% njih pješači do škole. Ona koja putuju autobusom čekaju na stanici u društvu roditelja koji im izigravaju telohranitelje. Na Rod Ajlandu razmatran je zakon po kom bi bilo zabranjeno pustiti dijete da izađe iz autobusa po povratku iz škole ako ga ne čeka odrasla osoba koja će ga dopratiti kući, i to bi se odnosilo na đake do sedmog razreda.
Na ljetnjim kampovima, mladi ne samo da moraju uvijek da budu u društvu drugara, čak i kad idu u wc, već danas neki zahtjevaju i da uvijek imaju dva pratioca – ako dođe do povrede, jedan će otrčati po pomoć a drugi ostati sa povrijeđenim. Odlazak do klozeta postade poduhvat ravan usponu na Kilimandžaro.
Poslije škole djeca se više ne vraćaju sa ključem oko vrata niti tumaraju po komšiluku. Umjesto toga, zaključana su na organizovanim, nadgledanim aktivnostima. Sport za mlade danas je biznis sa obrtom od 15 milijardi dolara i rastom od 55% od 2010. godine. Čak i trećaci su članovi klubova sa kojima putuju, što znači da roditelji takođe provode puno vremena u kolima. Ili su na privatnim časovima. Ili u muzičkoj školi. Ili, ako ništa drugo, sjede u svojim sobama i vise na internetu.
Čak i da žele svoju djecu da pošalju napolje i poruče im da se ne vraćaju do večere, to više nije tako lako kao nekad. Često neće biti druge djece sa kojom bi se igrali. Na roditelje koji vjeruju da je za mlade dobro da trknu po hljeb ili igraju lopte na ulici obeshrabrujuće utiču razni dušebrižnici, policajci i socijalni radnici koji ,,nenadziranost” poistovjećuju sa ,,zanemarivanjem i ugrožavanjem”.
Možda se sjećate priče o porodici iz Merilenda koja je dva put prošla istragu zbog toga što su svoje dvoje djece od deset i šest godina pustila da se sama vrate kući iz parka. Ili mame iz Južne Karoline koja je završila u zatvoru jer je svoju devetogodišnjakinju poslala na igralište dok je ona radila u Mekdonaldsu. Ili osmogodišnjeg dječaka iz Ohaja koji je umjesto u školski autobus ušao u prodavnicu, a njegov otac uhapšen pod optužbom za ugrožavanje djeteta.
Sve su ovo primjeri novog svetonazora: stava da su djeca u opasnosti uvijek kada bilo šta rade sama. Ali taj stav je pogrešan. Stopa kriminala u Americi spustila se do nivoa iz 1963. godine, što znači da je većina današnjih roditelja odrastala u daleko opasnijem okruženju. I to nije zato što danas bdimo nad djecom – svi nasilni zločini su u opadanju, uključujući i one gdje su žrtve odrasli.
Opasne stvari
I svejedno se ne osjećamo sigurnijim. Studija iz 2010. pokazala je da je ,,kidnapovanje” najveći roditeljski strah, iako je daleko opasnije po dijete da bude putnik u automobilu. Tokom 2011. godine jedanaestoro djece je kindapovano i ubijeno, dok je 1.140 njih nastradalo u vozilima. U knjizi ,,Bolji anđeli naše prirode” iz 2011. godine, psiholog Stiven Pinker piše kako je život u većini država danas bezbjedniji nego ikada ranije u ljudskoj istoriji, ali mediji paranoju neprestano podižu na viši nivo. Zbog toga je svaki nostalgični potez roditelja dvostruko rizičan: s jedne strane čeka ih strah od kindapera, a s druge – od Službe za zaštitu djece.
Ponekad djeluje kao da naša kultura izmišlja opasnosti niotkuda, samo da bismo imali o čemu da brinemo. Tako je jedna biblioteka u Koloradu nedavno zabranila ulaz svima mlađim od 12 godina bez pratnje odraslih, zato što ,,djeca mogu da nalete na opasnosti poput stepenica, liftova, vrata, namještaja, električnih uređaja ili drugih posjetilaca biblioteke.” O da, djeca i bibliotečki nameštaj – poznata smrtonosna kombinacija.
Biblioteka je srećom povukla ovaj propis, vjerovatno zbog nemilosrdnog ismjevanja u medijima. Ali razum ne pobjeđuje uvijek. U jednoj školi u istom gradu djeca su dobila listu stvari koje ne smiju da donesu na naučni sajam. Na listi su nabrojane ,,hemikalije”, ,,zasađene biljke” i ,,organizmi (živi ili mrtvi)”. A onda se čudimo zašto američka djeca tako loše prolaze na međunarodnim testiranjima.
Možda je najbolji primjer toga koliko smo nevjerovatno preplašeni – grad Ričland u Vašingtonu, koji je uklonio sve ljuljaške iz školskih dvorišta. Znajući da smo kao vrsta ,,sišli sa drveta”, možemo pretpostaviti da je naša ljubav prema ljuljanju starija od samog čovjeka. Ali ,,ljuljaške su najopasniji dio opreme na igralištima”, kaže predstavnik lokalne vlasti.
Možda mislite da je vaš grad pošteđen ovakvog pretjerivanja, ali gdje je nestala vrteška iz vašeg parkića, gdje su klackalice? Komisija za bezbjednost potrošača čak upozorava na opasnosti poput kamenja ili panjeva, o koje se može saplesti.
Problem je u tome što djeca uče kroz iskustva. Samo ako se sapleteš o panj naučićeš da gledaš gdje ideš. Stara je izreka: Pripremi dijete za put, ne put za svoje dijete. Mi činimo suprotno.
Ironija je u tome što je zapravo opasno ne hodati, ne voziti bicikl ili ne preskakati panjeve. Istraživanje sprovedeno ovog ljeta otkrilo je da su devetnaestogodišnjaci jednako aktivni kao 65-godišnjaci. Vojska već ima problem što regruti ne znaju da skaču ili naprave kolut.
Međutim, posljedice čuvanja djece od rizika nisu samo fizičke, već i psihičke.
O trofejima i traumama
Prije nekoliko godina, penzionisani profesor psihologije na Bostonskom univerzitetu, Piter Grej, pozvan je na konferenciju jednog velikog univerziteta posvećenu ,,sve većoj osjetljivosti studenata”. Organizator je rekao da se broj hitnih poziva savjetovalištu udvostručio za poslednjih pet godina. Štaviše, studenti su tražili pomoć oko svakodnevnih problema poput svađe sa cimerom. Dva studenta su zvala jer su našli miša u sobi. Pozvali su i policiju, koja je postavila mišolovku. Osjetljivost oko ocjena ne treba ni pominjati. Za neke studente, devetka je kraj svijeta (kao i za neke roditelje).
Porast broja poziva delom može biti pripisan činjenici da se danas osjećamo mnogo slobodnijim da priznamo mentalne probleme i da više nismo žigosani zbog njih, što je nesumnjivo dobro. Ali to takođe može značiti, smatra Grej, da više nije nimalo sramota ni biti nesposoban za život i ,,odraslost”. A to je već problem.
Da li je ovo ishod kulture koja nagrađuje učestvovanje? Lako je ismjevati kulturu koja uči djecu da očekuju aplauz za sve što urade. Ali mnogo više zabrinjava mogućnost da su ti trofeji za učestvovanje učinili da djeca ne mogu da podnesu činjenicu da nijesu najbolja u nečemu.
Kada svom djetetu ne dajete da se penje na drvo jer se bojite da će pasti, oduzimate mu jedno od klasičnih djetinjih iskustava. Ali kad ga prezaštićujete emocionalno, oduzimate mu nešto drugo.
-Odgajili smo generaciju mladih ljudi kojima nije data prilika da iskuse neuspjeh i shvate da ga mogu prevazići – kaže Grej. Kada je sin Lenor Skenazi završio na osmom mjestu (od devet) u kluglanju na ljetnjem kampu, dobio je trofej za osmo mjesto. Naravoučenije je jasno: Smatramo da nijesi u stanju da podneseš negativne emocije zbog činjenice da si završio pretposlednji.
Svakako, prirodno je što želimo da su nam djeca srećna. Ali pravi put do sreće nije još više pohvala; ona se postiže razvijanjem emocionalne otpornosti. Poneseni našom manijom za fizikom sigurnošću udruženom sa našom sklonošću da pričamo o “emocionalnoj sigurnosti,” sistematski smo našu djecu uskratili za hiljade izazovnih – i ponekad uznemirujućih – iskustava koja su im bila potrebna da bi stekla tu otpornost. Pokušavajući da ih zaštitimo, oduzeli smo im najbolji trening otpornosti koji postoji: slobodnu igru.
Igra je važna
Svi sisari se igraju. Igra je prirodni nagon. Nilski konji prave kolutove u vodi. Psi donose štapove. Gazele trče okolo kao da se igraju šugice.
Zašto bi to radili? Tako troše dragocjene kalorije i izlažu se grabljivicama. Zar ne bi bilo bolje da se primire pored mama gazela, otkrivajući svijet gledanjem školskog programa?
Razlog mora biti taj što je igra dugoročno mnogo važnija za njihov opstanak od puke bezbjednosti. Piter Grej posvetio je veći dio svog naučnog rada slobodnoj igri i njegovo mišljenje je da današnja dječija igra ima malo toga zajedničkog sa slobodnom igrom. U organizovanim aktivnostima poput male fudbalske lige, odrasli vode. Djeca mogu da se slobodno igraju samo kada roditelji nijesu prisutni. Igra je vežbanje življenja.
U slobodnoj igri deca su izmešanih uzrasta i sama odlučuju šta i kako će raditi. To je prava timska saradnja. Manja djeca očajnički žele da budu kao veća, pa umjesto da cmizdre kad ne uspiju da postignu go, upinju se iz petnih žila da ostanu čvrsta. Tako se uče zrelosti.
Starija djeca, s druge strane, nježnija su kada bacaju loptu mlađoj. Tako se uče empatiji. A ako neko vikne “Hajde da igramo samo jednom nogom” – što je nešto što ne mogu da rade u fudbalskoj ligi, sa takmičenjima (i trofejima!) – otkriće šta znači smisliti i isprobati nove načine na koji se stvari mogu raditi. Rečnikom Silikonske doline, oni uvode i testiraju ,,novi poslovni model”. Takođe, tako uče da i oni, a ne samo odrasli, mogu zajednički da mjenjaju pravila kako bi ih prilagodili svojim potrebama. To se zove učesnička demokratija.
Što je najbolje, bez mješanja odraslih, djeca moraju sve probleme da riješe sama – koju igru će igrati, kako da oba tima budu jednakih snaga… A kada dođe do rasprave, sama moraju da nađu izlaz. To je vještina koju nije lako naučiti, ali ih motiviše jaka želja da nastave sa igrom. Da se zabava ne bi prekinula, pronaći će način. Tako uče da mogu međusobno da se ne slažu, čak i da se sukobe, ali da na kraju treba preći preko nesuglasica i nastaviti.
A upravo ovih vještina najednom nedostaje na univerzitetskim kampusima.
-Slobodna igra je način na koji djeca uče da sklapaju prijateljsva, prevazilaze svoje strahove, rješavaju svoje probleme i uopšte preuzimaju kontrolu nad svojim životima – piše Grej u svojoj knjizi ,,Slobodni da uče” iz 2013. godine.
-Nema toga što možemo da uradimo, tih igračaka koje možemo kupiti niti ,,kvalitetnog vremena” i posebnih kurseva koje možemo pružiti djeci, a što može nadoknaditi slobodu koju im oduzimamo. Stvari koje djeca uče kroz sopstvene poduhvate u slobodnoj igri, ne mogu se naučiti na druge načine.
Neorganizovano, nenadzirano vrijeme za igru jedna je od najvažnijih stvari koju moramo vratiti djeci ako želimo da budu jaka, srećna i otporna.
Gdje su nestali raznosači novina
Ne samo da se djeca više ne igraju samostalno. Danas, ona ništa samostalno ne rade. U tekstu za magazin Atlantik, Hana Rozin priznaje da su ona i njen muž shvatili da njihova desetogodišnja ćerka čitavog života vjerovatno nije provela ni 10 minuta bez nadzora odraslih.
Za prethodne generacije to bi bilo bizarno i pretjerano zaštitnički. Vladale su neke norme oko kojih je većina bila saglasna. Moralo se imati povjerenja u đake prvake da će umjeti sama da idu u školu. Sa osam godina dobila bi ključ od stana, sa deset bi počela da raznose novine po susjedstvu a sa dvanaest da čuvaju djecu. Te norme su nestale, pod naletom straha od kidnapovanja, nadziranih aktivnosti i sve više domaćih zadataka. Današnji roditelji dobro znaju sve o tome šta njihova djeca moraju da postignu u obrazovanju, ali ne i koji su koraci ka svijetu zrelosti.
Nijesu roditelji krivi. Pozivanje osam novinskih redakcija u Sjevernoj Karolini pokazalo je da niko ne bi za raznosača primio osobu mlađu od 18 godina. Šef policije iz Ohaja izjavio je za medije da djeca ne bi sama smjela da izlaze iz kuće prije šesnaeste godine. Istraživanje u Britaniji otkrilo je da je 1992. godine skoro polovina djece od 16 i 17 godina imala posao, a danas ga ima samo 20% djece istog uzrasta.
Stvari koje su se do nedavno očekivale od djece danas su nezamislive. Knjiga ,,Vaš šestogodišnjak: Pun ljubavi i prkosa” objavljena 1979. dolazi sa listom stvari koje dijete koje pokazi u prvi razred treba da zna: Može li da crta i boji unutar linija? Umije li da vozi bicikl bez pomoćnih točkova? Može li samo da prošeta po svom kraju (4-6 blokova) do prodavnice, škole, igrališta ili druga?
Čekajte. Šestogodišnjak da ode sam do prodavnice?
Lako je kriviti današnje ,,helikopter roditelje”. Ali lako je i poslati svoje dijete samo u školu kad sva druga djeca to rade. Kada je vaše dijete jedino, nije baš tako jednostavno. A tu smo danas. Norme su se drastično promjenile. Slobode koje su se prije samo jedne generacije podrazumjevale, danas su tabu, a u nekim slučajevima i protivzakonite.
Jedva pa noć vještica
U Vejnzborou u Džoridžiji, da biste se marskirali za Noć vještica i obilazili komšije, morate biti mlađi od 12 godina i u pratnji odrasle odobe. Dakle, ako imate djecu od 15, 10 i 8 godina, ne možete ih poslati zajedno. Petnaestogodišnjacima nije dozvoljeno da se maskiraju, a ni da budu pratnja mlađoj braći i sestrama. I to u noći kada po tradiciji djeci dozvoljavamo da se pretvaraju da su odrasli.
Druge škole i lokalne zajednice sada šalju pisma roditeljima u kojima im traže da djecu ne oblače u strašne kostime. Negde se čak organizuju i ophodi parkiranih automobila sa gepecima punim slatkiša, kako bi djeca umjesto opasnog potucanja od kuće do kuće, obavila svoje prikupljanje na jednom mestu.
Bez zabave i užitka
Kad roditelji djeci uskrate nezavisnost, ne samo da im uskraćuju zabavu, već i sebi oduzimaju užitak posmatranja svoje djece kako rade nešto pametno, odvažno ili plemenito, bez nadzora odraslih.
Takav užitak doživjela je kolumnista Vašington Posta kada je jednog dana nenadano primila poziv od svog osmogodišnjeg sina. Slučajno je, umjesto da ostane u školi posle nastave, krenuo kući, i kada je shvatio da mama nije tu, odlučio je da ode do prodavnice udaljene nekoliko blokova – po prvi put. Mama je isprepadano dojurila, samo da bi zatekla sina kako ushićemo pomaže prodavcu da slaže robu po policama. Dobio je i užinu i uradio svoj domaći. Bilo je to popodne koje nikad neće zaboraviti, kao ni njegova ponosna majka.
Kad svojoj djeci ne damo da išta rade sama, ne možemo ni da uvidimo koliko su u stvari sposobna, a zar to nije jedno od najvećih zadovoljstava roditeljstva? Moramo roditeljima pomoći da se opuste dok žive u društvu koje im to ne dozvoljava. I moramo se postarati da zbog toga ne budu uhapšeni.
Šta treba da učinimo?
Pokušavajući djecu da zaštiti od svih opasnosti, prepreka, povrijeđenih osećanja i strahova, naša kultura oduzela im je mogućnost da postanu uspješne odrasle osobe. Društvo ih tretira kao emotivno, društveno i fizički krhke, i oni takvi postaju.
Djeca znaju da su njihovi roditelji imali više slobode da se sami kreću i više slobodnog vremena da čitaju, majstorišu i istražuju. Svjesna su i da se ranije vjerovalo da će djeca umjeti da prime pokoji udarac, u školi i van nje. Nadajmo se da će i današnja djeca početi da zahtjevaju istu nezavisnost i poštovanje. Na kraju krajeva, oni su ti kojima je oduzeta sloboda.
Današnja djeca su bezbednija i pametnija nego što ih ova kultura smatra. Ona zaslužuju slobodu koju smo mi imali. Budućnost zavisi od toga.
Autori: Lenor Skenazi i Džonatan Hajt
Izvor: reason.com/Detinjarije