ART SLAJDER
FOTOGRAF I KOMPOZITOR OZKAN SAMIOGLU UOČI IZLOŽBE: Crna Gora je baš onakva kakvu sam je zamišljao
Fotograf i kompozitor nezaboravnih hitova ,,Zar ovo srce tebe da zaboravi” i ,,Duša” Ozkan Samioglu večeras će pred podgoričku publiku u JU Muzeji i galerije Podgorice u 19 sati iznijeti svoje viđenje svijetla i sijenki u izložbi pod nazivom ,,U svijetlu sijenke”.
Organizator je Institut ,,Yunus Emre Podgorica”.
Izložba će biti otvorena do 10. novembra, a ekipa Montenegro magazina iskoristila je jutros priliku da sa umjetnikom porazgovara na temu Crne Gore, fotografije, ljudi, svjetlosti, sijenki i muzike, u divnom ambijentu ,,The Living Room”-a.
Kao neko ko se bavi muzikom i fotografijom, kakvi su Vaši utisci o Crnoj Gori?
– Kada je došao prijedlog da se organizuje ovakva izložba u Crnoj Gori, to sam vrlo rado prihvatio i bio sam baš srećan. Crna Gora je baš onakva kakvu sam je zamislio. Malo se osjećam krivim zato što prvi put dolazim ovdje. Shvatio sam da sam zakasnio što se tiče obilaska ovih prostora. Baš zbog toga sam došao vrlo uzbuđen. Čuo sam da su ljudi vrlo lijepi i prijatni, da je zemlja bogata zelenilom. Juče smo malo šetali, obilazili Budvu, posrećilo nam se pa je i vrijeme bilo baš lijepo. Jeli smo ribu, veoma je bila ukusna.
Večeras ćete imati priliku da vidite moje fotografije i upoznaćete se sa mojim stvaralaštvom i to je ono što me čini veoma srećnim. Nadam se da ću u budućem periodu imati priliku da više ovdje boravim i saznam o vašoj zemlji. Naravno, i mi vas očekujemo u našoj zemlji. Mislim da bi se čovjek koji je navikao na ovaj tempo života u Crnoj Gori teže privikao na haotični život u Istanbulu. Istanbul je veliki grad, lijep, ali istovremeno vrlo naporan.
Foto: Photography by Jovana & Đorđe
Zašto su Vam svjetlost i sijenke važni na fotografijama i šta one predstavljaju za Vas?
– Kada bi neko pogledao ovo, možda bi rekao da se dugo bavim fotografijom. Međutim, njome se bavim samo sedam godina. Od djetinjstva, s obzirom da sam se bavio i muzikom, interesovao me je svaki detalj oko mene. Sve je to što sam želio da saznam, tako da sam brzo shvatio suštinu fotografije.
Prije svega, kada radite fotografiju, morate da osmislite kompoziciju. Da biste nastavili da se bavite time morate da odredite sebi stil i put, nešto što će biti vaš putokaz u svemu tome. Ovo nije posao ,,slikaću sve što mi naiđe”. U ateljeu koji nosi naziv ,,Sijenke i svjetlost” bio sam učesnik i to je ono što je napravilo prekretnicu. Odlučio sam da mi to bude inspiracija. Osjetio sam da je efikasnije i da sebe mogu više da izrazim ako to budu crno-bijele fotografije. Recimo, vidjećete u prirodi džamiju. Ona svakako lijepo izgleda, ali to nije bilo dovoljno za mene. Želio sam da upotrijebim svoje unutrašnje stvaralaštvo, ljude koji prolaze slučajno ulicom. Ono što oni ne primjećuju, ja vidim. Ovo je moja slika, ono što meni pripada, na čemu se mogu potpisati, jer to je ono što predstavlja mene. Vremenom sam s tim svojim radom privukao pažnju ljudi iz umjetnosti. Član sam udruženja fotografa koje postoji 60 godina – İFSAK. Imam svoje učenike koji pohađaju školu fotografije, pripremamo izložbe, u februaru treba da počne novi semestar. To je prešlo u moju svakodnevicu. Kada sad pogledam nešto, vidim to crno i bijelo. Učenici koji vide moje slike na isti način vide sijenke i svjetlost.
Jedno metaforično pitanje. Da li sijenka može nadvladati svjetlost, odnosno da li tama može nadvladati svjetlost?
– Po meni, ako ima svjetlosti, ima i sijenke. To je nešto nerazdvojivo, kao noć i dan. Ovdje je vrlo bitna grafika. Možete je vidjeti svuda na mojim slikama.
Na primjer, ova fotografija ima veoma interesantnu priču. Ovo je mjesto Ajvalik, ostrvo se zove Đunda. Šetajući vidio sam ovu kuću. Imao sam sreću pa je ovo ovdje. Podsjetilo me je na moje djetinjstvo. Pomislio sam u sebi:,,Aj, što ne bi naišla neka mačka?”. Bio sam krenuo da idem, dva, tri koraka, a onda okrenem se, pogledam, vidim mačku. Bio sam uzbuđen. Pripremio sam se da slikam. Ovo je bila najbolja kombinacija. Na predavanjima uvijek učenicima kažem: ,,Ako vam se nešto ne svidi, kad krenete, okrenite se još jednom da pogledate, možda ćete nešto pronaći.”, jer u svakom trenutku se nešto dešava, mijenja se. Nije isti pogled kada dođete u neku ulicu i kada izlazite iz nje.
Foto: Ozkan Samioglu
Fotografija je upotpunila moj život. Srećniji sam. Fotografija nije samo fotografija. Baveći se fotografijom puno toga učite, stičete mnogo prijatelja, počinjete u prirodi da primjećujete nešto što do tada uopšte niste primjećivali. Obilazite cijeli svijet, zemlje u koje možda ranije nikada niste ni pomislili da ćete ići. Ovo je bio neki vrlo koristan čas fotografije.
Komponovali ste i mnoge divne kompozicije. Što nam možete reći o muzičkom putu?
– Ja sam umjetnik koji ima dvije ljubavi. U mom srcu ima mjesta za oboje. Možda bih mogao da nađem treću ljubav, još neku granu umjetnosti, možda bih mogao još nečim da se bavim. Kao što je i samoj ljubavi potrebno interesovanje, poštovanje, tako je i u umjetnosti. Da nije toga – ljubavi i poštovanja prema nečemu, ne bi se to nastavilo. Za muziku mogu reći da je to moja ljubav iz djetinjstva. Nisam prolazio nikakvu obuku, nisam ni želio da se bavim notama. Samoinicijativno sam učio. Prvu kompoziciju napravio sam 1968, ja sam ’51. godište. Kada sam napravio tu kompoziciju, uopšte nisam bio svjestan njene vrijednosti. Prijatelj je donio knjigu poznatog pjesnika Ašika Vejsela i iz te knjige sam, primjeraka njegovih pjesama, uradio tu kompoziciju. Radili smo i kasetu devedesetih godina. Sestra moje supruge je izvela jednu od tih numera. Veoma je dobra umjetnica. Od toga albuma, te kasete, dvije pjesme su napravile bum. Već zadnjih 30 godina te pjesme su zauzele mjesto kod mnogih umjetnika. Jedna od njih nosi naziv ,,Zar ovo srce tebe da zaboravi”. To je više kao slogan. Druga je ,,Duša”. Imalo je puno kompozicija koje sam radio i albuma, oko 40, 50, ali sada je Internet prepun svega toga. Svako sa YouTube-a ,,skida” to. Ja sam taj koji ne napušta ni jedno ni drugo, u jednoj sobi kod mene ćete naći fotografiju, u drugoj muziku. Nisam taj koji je mislio da zaradi novac sa tim. To je sve amaterski počelo. Ali, to treba svakome da bude na pameti – ako radite kao amater, onda imate i veliko uzbuđenje i nešto ćete i napraviti. Recimo, kad pođem negdje, u neku fondaciju, na neki događaj, izložbe fotografija, obično, pošto svi znaju da se bavim muzikom, ne idem bez gitare. Tamo sviramo, pjevamo. Možete to da vidite i na YouTube-u.
Bojana Radonjić
Foto: Photography by Jovana & Đorđe
