SLAJDER ZDRAVLJE

MARINA PAVLOVIĆ O KARCINOMU DOJKE: ,,Plakala sam jedan dan i time završila kukanje nad sobom“

16.10.2017. u 7:15

U znaku podrške akciji obilježavanja mjeseca borbe i prevencije karcinoma dojke objavljujemo priču predsjednice NVO „Zdrava Dona Montenegrina“ koje će u subotu tim povodom imati šetnju ulicama Podgorice pod nazivom „Zagrli za ljubav“.

Podgoričanka Marina Pavlović žena je srednjih godina, u invalidskoj penziji,  samohrana majka dvojice mladića koja se sada u životu, kako kaže, „snalazi“ kao i većina žena. Ipak ono što nije karakteristika baš svake njene vršnjakinje je bolest sa kojom se „nosi“ i živi već duži niz godina, tačnije posljednjih šest. Ona ima osmijeh na licu uprkos svakodnevnim izazovima i poteškoćama na koje nailazi. Aktivna je članica Udruženja i za portal Montenegro magazin pristala je da govori o ličnom iskustvu nakon saznanja da je oboljela od karcinoma dojke. 

-Moj slučaj je dosta specifičan. Imala sam takozvane „displastične dojke“ koje su sklone cistama i iako sam godinu i po dana prije uspostavljanja dijagnoze karcinoma uradila mamografski i ultrazvučni pregled ti rezulati su bili uredni i nisu nagovještavali ništa loše. Danas znam da tumor može da imitira zdravo tkivo zato ne krivim nikoga- započinje priču Marina i dodaje da je imala 51 godinu kada je potvrđena dijagnoza.

Kaže da ni danas, ni ona, a ni doktori ne znaju šta bi mogao biti uzrok ali dodaje da je tada iza sebe imala jedan veoma stresan period u životu, jer se razvela, ostala bez posla, i materijalnih sredstava sa dvoje djece što je možda bio „okidač“ za kancer.

-Poslije prvobitnog šoka kad sam saznala da imam karcinom dojke slijedi period agonije u kojem treba prvo članovima porodice saopštiti to, zatim odlučiti gdje i kako na operaciju, koju terapiju izabrati i koristiti. Taj period od prvih mjesec dana je baš težak. Nakon operacije koju je obavio dr Nebojša Crnogorac on je ustanovio da je riječ o tumoru veličine 15 mm koji je prema njegovim riječima „rastao“ pet godina- ističe Marina što kako kaže potvrđuje činjenicu da pravila za nastanak i uzrok ove bolesti nema.

Ona navodi da je veoma zadovoljna tretmanom koji je imala na Onkološkoj klinici ističući požrtvovanost naročito „njene“ doktorice Nade Šarić- Cicmil i dodaje da bi se nešto više moralo uraditi na institucionalnom nivou kada je riječ o periodu od konstatovanja nekih promjena na dojkama do dobijanja histopatoloških nalaza.

-Vrijeme je ogroman faktor i ne smije se dozvoliti dugo čekanje na rezutate histopatologije-ističe ona.

Iako je imala podršku i razumijevanje članova porodice kaže da je na svaku od šest ciklusa  hemioterapija, koliko ih je primila, odlazila sama i ponašala se „normalno“. Nakon hemio terapije uslijedila su zračenja i sada je „samo“ na hormonskoj terapiji.

-Mir koji sam nakon nekog vremena od saznanja da sam bolesna osjetila je nešto neobjašnjivo ali i želja da budem jaka. Iako sam ranije bila plašljiva ja sam se samo prvog dana isplakala i tako „završila“ kukanje nad sobom- priča Marina. Kaže da od početka bolesti „sluša“ i vjeruje ljekarima iz Kliničkog centra i da nije bila za „alternativna“ liječenja, na početku zbog nedostaka novca, a kasnije kaže da,  više o tome nije razmišljala.

Ona poručuje ženama da moraju biti hrabre i da ne smiju posustati u „svojim glavama“ jer će samo tako izaći kao pobjednice.  Danas se osjeća dobro i kaže da joj je bolest na neki način i pomogla jer je „izmijenila prioritete“. Ono što joj nedostaje je kaže onaj bezbrižan osmijeh ali to ne znači da se ne smije i uživa u lijepim stranama života.

I.M.