Djelo Miraša Martinovića ,,Krug začaranog vremena“ promovisano je danas u Galeriji diplomatske kule Capital plaze na Internacionalnom sajmu knjiga Podgorica 2017.
Poetska zbirka „Krug začaranog vremena“, objavljena je u okviru biblioteke „Savremenik“ Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica, koji je ujedno bio organizator ove promocije.
Martinović je kazao da je pjesnicima najteže da tumače poeziju, a ,,da bi oživjeli prošlost morate joj dati svoju krv, svoju imaginaciju“.
Naglasio je da je Risan vrlo određujući i značajan grad za njega i njegovo stvaralaštvo, te da je od tog grada sve i počelo.
– Nama uvijek trebaju neki vodiči, neke Beatrise, neko ko će nas voditi kroz lavirinte vjekova, neko ko će mi otvoriti Dokleu – rekao je Martinović.
Dodao je i to da mu je arheologija bliska, te da je ona osnovno postolje i temelj njegove poezije.
Gradovi su ga, kaže, jako zanimali, posebno na prostoru Crne Gore.
– Cijelo moje stvaralaštvo je potraga za gradom Prapratnom i sve ovo što ja radim, radim da identifikujem taj grad. To razbacano kamenje i taj grad koji je srušen, na neki je način negdje duboki, usuđujem se reći, uzrok naše podijeljenosti i nesreće. Mi nismo sabrani. Kad se grad razruši, kad se duhovni centar izbriše, onda ljudi podivljaju. Ja ga gradim stalno, u mojoj poeziji, romanima, meditacijama i biću srećan ako ga na neki način duhovno isprofilišem – naglasio je Martinović.
Govorio je i o tome kako je na arheološkim lokalitetima nastajala inspiracija za pjesme, od slova uzidanog u kuću u Dinošama koje je opisao kao veliku enigmu, Gabeli i pjevu ptice iz doba Homera i Trojanskog rata, Naroni gdje je u arheološkom muzeju sreo lijepu kustoskinju koja ga je podsjetila na kraljicu Teutu, te arheološko otkriće u Risnu kada je u ćupu pronađeno 4.600 primjeraka novca, kao ostaci glinene posude gdje je pisalo AGL, kada nastaje pjesma ,,Pogledaj dom svoj Agalone“ i ostalo.
– Mene interesuju sijenke, ono što se ne vidi, što je u pozadini nekoga, interesuje me duša nečega. To je poezija – istakao je Martinović.
Urednica ove zbirke Jadranka Đerković istakla je da je Martinović prepoznatljiv po antičkim temama i zaboravljenim pejzažima Crne Gore ,,koje je oživio u svom stvaralaštvu“.
– Radeći na rukopisu Miraša Martinovića, uočila sam da ovaj osobeni umjetnik u prepoznatljivom maniru, s velikim žarom i istrajnošću nastavlja da sabira svoju poetsku arheologiju s jednim ciljem – da čuje daleke glasove i oglasi im se, da oživi događaje iz minulih vjekova, povelja, epitafa, da zagrebe po ruševinama gradova i hramova, pronađe bakarni novčić, dodirne naušnice koje su nekada nosile kneževske kćeri, da se stopi s prošlošću, začara vrijeme i pozajmi svoj glas rimskom vojniku, imperatoru, lijepoj Patriciji, da s bivšim ljudima hoda i stane… „Krug začaranog vremena“ je i veliki atlas ukrašenog ornametima mašte i mapama puteva koji se račvaju, koji se umnožavaju, svjedočanstvo prolaznosti, nepresušne potrebe za trajanjem, jezgra poezije, o smislu života na zemlji – rekla je Đerković.
Zbirka predstavlja sintezu Martinovićevog pjesništva, njegovu poetiku, oblikovnu u protekle tri decenije. Ova knjiga nije zbir prethodnih pjesnikovih knjiga, već njihov odjek, objašnjava Đerković.
Podsjetila je da knjigu čini deset cjelina – ,,Krugovi u pijesku”, ,,Prevalisa”, ,,Nevidljivi ljetopis”, ,,Govor kraljeva”, ,,Govor zemlje”, ,,Pogledaj dom svoj Agalone”, ,,Sašaptavanje s memorijom”, ,,Luk i lira”, ,,Dan koji nije prošao” i ,,Možda Aleksandrija”.
Sonja Tomović – Šundić istakla je da je ,,Krug začaranog vremena“ jedinstvena knjiga, te da ,,ars pjesnik Miraš Martinović ponudio nam je neopisivo estetsko zadovoljstvo uvlačeći nas u začarani svijet svoje poezije“.
– Pjesnici su ljudi naročitog kova, naročitog soja. Oni prolaze kroz vrijeme, vrijeme prolazi kroz njih, oni koriste jezik, jezik govori kroz njih, oni bilježe sve ono što je u vremenu prolazno čineći ga neprolaznim, ovjekovječujući ga svojim pjesmama. Zato ova novonastala zbirka koja jeste novo djelo, bez obzira što neke pjesme Martinovića su objavljivane ranije, kao cjelina čini jedinstven pjesnički univerzum u čijoj unutrašnjoj kompoziciji se stvaraju nove energetske veze, novi energetski savezi, koji čine da oni djeluju kao jedinstvena struktura ili jedinstveni organizam, što našem doživljaju recepcije dozvoljava da se krećemo njenim različitim slojevima – rekla je Tomović – Šundić.
Kao uporišene tačke Martinovićevog poetskog univerzuma ona navodi vrijeme, začaranost i krug, te gradove i pitanje ko su pjesnici, kakva je njihova uloga i misija.
– Vrijeme je za Martinovića ono što ustvari jeste vremenitost, nešto uhvatljivo i neuhvatljivo, nešto prolazno, nešto pantareističko kako je to kod Herakleta, nešto što nastoji pjesništvom da obuhvati. On i sam kaže u pjesmi ,,Himna“: ,,Dajte mi riječi koje izviru iz sjećanja.“. Vrijeme je krug, vrijeme je kružnica, svaki početak istovremeno je kraj, svaki kraj je istovremeno novi početak u jednom začaranom poetskom vremenu. Time dakle on potvrđuje sopstvenu ključnu poetsku tezu i poetičko načelo ,,Ja sam sve u svemu i sve živi u meni i sve kroz mene živi.“ – pojasnila je Tomović – Šundić.
B.R.