Egon Savin otvorio je komadom ,,Ženidba“ sinoć novu sezonu Crnogorskog narodnog pozorišta. Bio je to šesti put da se vraća na daske ove ustanove. Ovoga puta, upravo na tim daskama, ostvario je san da režira predstavu po tekstu Nikolaja Vasiljeviča Gogolja.
Nakon premijere, sa njim smo razgovarali o posebnosti Gogolja, palanki, istini i zlu.
Juče se na konferenciji za novinare dosta puta izgovarala riječ ,,poseban“. Po čemu je Gogolj Vama poseban?
– Gogolj je jedinstven, uzoran pisac na kojeg su se ugledali mnogi pisci i prozne i dramske literature. Njegova oštrina pera kojom je prikazao sumornu sliku male, zatvorene sredine, na prijemčiv i duhovit način. Kad radite Gogolja, morate istovremeno držati dramu i komediju. To je ono što je Gogolj uveo u istoriju pozorišta. Ukinuo je žanrovsku podjelu na dramu i na komediju. Gogoljev pogled je kritički pogled, ozbiljan pogled, istovremeno zabavan i zato je to specifična disciplina koju nije lako napraviti u savremenom teatru.
Komedija je najoštrije pero?
– Pa jeste, ali, Gogolju nije smijeh cilj. Cilj mu je da se narod suoči sa samim sobom, sa svojim predrasudama, strahovima, sa svojom društvenom okolnošću, u kojoj moraju da se sakriju od sredine, da se na neki način imigriraju, da postanu neko drugi da bi mogli da opstanu.
Kako komentarišete to što ste rekli juče na konferenciji za novinare: ,,I poslije 200 i više godina palanka ostaje nepromijenjena.“? U čemu je problem? Da li je u ljudima?
– Dolazimo na svijet i rastemo u sredini koja ima svoje čvrste norme. I onda čovjek sazre i postavi sebi pitanje ,,A šta je svrha tih normi?“. Na neki način, svako ko poželi od svog života da napravi nešto, on mora da se zapita imaju li te društvene norme ikakvog smisla, čemu one služe i onda dolazi do velikih sukoba. U tim sukobima pojedinac strada. To je ono što je nepromjenjivo kroz vjekove. Tako će ostati za vječna vremena. Čovjek žudi svijet, a živi u maloj sredini koja mu propisuje kako treba da živi, kako treba da misli i osjeća. To je duboko dramska ali i komička situacija.
Ako je korijen ljudskog zla u bijedi, kako pozvati na kolektivno saosjećanje, kako podići svijest?
– Nemoguće je kolektivno podići svijest, to svako mora da obavi sam za sebe. Pozorište omogućava čovjeku da promišlja svijet, da promišlja sebe, da se oslobodi svojih iluzija o sebi, o drugima, da pronađe svoj put, ali prije svega suočenje s istinom. Pozorište mora da prikazuje istinu. To je ono što je važno za živo pozorište. Da li će to uroditi ikakvim plodom, pojedinačno da, ali kolektivno ne.
Bojana Radonjić