Vina Pesic
DRUŠTVO SLAJDER

SPAS IZ PAKLA DROGE: Ako moja priča pomogne bar jednom mladom čovjeku, uspio sam

24.09.2017. u 6:15

Portal Montenegro magazin u narednom periodu objaviće ispovijesti liječenih zavisnika. Danas prenosimo priču Ivana, mladića koji je  kazao da je ,,pristao na razgovor s nadom da njegove riječi mogu pomoći bar jednom mladom čovjeku“.

 Ovaj mladić počeo je da se drogira na početku srednje škole. Nakon decenijske borbe sa bolešću zavisnosti uspio je da se izvuče iz pakla, ali mnogi njegovi vršnjaci i mlađi nisu, a zbog, kako kaže očajne situacije u društvu po tom pitanju, riješio je da progovori.

-Ono što ja želim je da mojom pričom pokušam da spasim bar jedan život. Odnosno to više nije jedan, nego život cijele porodice. Jedan zavisnik nanosi štetu i katastrofu ne samo sebi nego cijeloj zajednici- počinje priču za naš portal dugogodišnji zavisnik od heriona koji je nakon više bezuspješnih pokušaja liječenja u različitim centrima za rehabilitaciju, zahvaljujući tretmanu u JU Kakaricka gora danas na putu oporavka.

Kaže da prva greška koju mladi ljudi prave kada su droge u pitanju je mišljenje da postoje lake i teške droge.

– Ta podjela ne postoji i ne smije da se pravi jer konzumacija bilo koje vrste opijata sa sobom nosi destrukciju i manipulaciju. One su tu da unište život. Tako se desilo i sa mnom. Potičem iz jedne tradicionalne, seoske porodice u kojoj su se znala opšta pravila reda i discipline. Uprkos svim promjenama i lošim iskustvima koje sam doživio, porodicu nikada nisam koristio kao izgovor za  posrtanje i ulazak u svijet droogiranja. Mislim da ne postoji pravilo  za to ko će ući u taj svijet. Ja sam krenuo sa drogiranjem iz radoznalosti i želje da budem primijećen i prihvaćen u društvu. Mislio sam da manje vrijedim u  društvu ako ne probam neku drogu. Na startu to je bila marihuana i bio sam fasciniran osjećajem. Sva iskustva su bila ljepša, brža, bolja. Heroin je u moj život došao na potpuno pripremljen teren. Mislio sam da ću moći to da kontrolišem i da neću upasti u problem. Euforija i samopuzdanje koje sam sticao uz opijate davali su mi krila. Kao i većina, prvi kontakt sa drogom imao sam na početku srednje školei u tom svijetu sam ostao narednih 15 godina. Doživio sam da postanem zavisnik. Nisam se bojao. Pošto sam bio učenik koji nije zarađivao da bi došao do novca za drogu krao sam i varao u pri mah roditelje i članove porodice a kasnije i van kuće- priča naš sagovornik.

Da se nešto „čudno“ dešava njegovi roditelji primijetili su poslije nekoliko godina jer se, kako kaže, na početku vješto sakrivao.

-Stalne laži, manipulacije, loš fizički izgled, kasni izlasci i biranje sumnjivog društva bili su pravi pokazatelji problema u kojem sam bio. Iako sam priznao svoju slabost i problem u koji sam upao suštinski se ništa nije mijenjalo. Ja sam nastavio i dalje iako mi je sve bilo uskraćeno. Nakon završetka srednje škole sam se zaposlio, a ubrzo nakon toga i oženio i dobio dijete, ali od konzumiranja različitih opijata nisam odstajao. Bio sam u zabludi da će me posao i formiranje porodice odvući iz svijeta droge. Nisam imao snage da se izborim, odnosno moja želja za drogiranjem je bila jača. Uvijek su drugi bili krivi za ono što mi se dešava. To su uvjerenja koja se toliko ukorijene da ne preostaje ništa osim čekanja da dođe taj pravi trenutak za odlazak na liječenje-priča naš sagovornik. 

Neuspjeh brojnih pokušaja liječenja on objašnjava time da ne postoji postojan obrazac već da je svaka priča zavisnika individualna i da svako ima „svoj“ trenutak u kojem odlučuje da li će da krene putem izlječenja ili konstantnog propadanja.

-Iako sam mislio da će se promjene u meni dogoditi nakon rođenja djeteta to nije bila istina. Meni je bila potrebna stručna pomoć u vidu objašnjenja šta se sa mnom dogodilo, kroz šta prolazim, koje posljedice sam donio u život i kako da se nosim sa tim …Količina problema koje sam svojim ponašanjem prouzrokovao je bila tolika da nisam sam mogao sam da se nosim sa tim. Bavio sam se švercom, krađama da bih došao do novca za drogu što samo govori u kakvim sam problemima bio. Izgubio sam dosta drugova iz tog perioda života, umrli su od predoziranja-objašnjava svoj put pakla ovaj tridesetpetogodišnjak koji je jedan dio života proveo i u zatvoru.

Na prvi pokušaj liječenja otišao je nakon deset godina života pod uticajem droge i to u rehabilitacioni centar u Hrvatskoj.

-Tamo sam ostao godinu dana i bio ubijeđen da sam riješio problem, ali i odmah po povratku „ponijela“ me stara priča. Pao sam više nego ikada. Slab i nemoćan uvijek bih se vraćao starom poroku. Nakon toga imao sam još dva neuspjela pokušaja da bih na kraju stigao u centra na Kakarickoj gori. Tu počinje moj oporavak. Bilo mi je veoma teško, ali više nisam imao snage da se borim sa svim problemima. Sada sam već dvije godine u fazi rehabilitacije, psihičke i fizičke i dobro se osjećam. Pričom o načinu žvota koji sam vodio želim da dam doprinos u povećanju svijesti kod roditelja i mladih osoba šta se može dogoditi ako „iz znatiželje krenete u pogrešnom pravcu“. Želim da što više njih čuje moju priču i ako bar jedno od njih kaže „Ne“ drogama biće to naš uspjeh-priča on.

Smatra da su „padovi“ i posrtanja koja je imao tokom dugog perioda drogiranja i pokušaja liječenja bili od velike koristi jer sada ima veću  snagu za nove životne izazove. Danas vodi potpuno drugačiji život, kaže da se i dalje srijeće sa ljudima koji imaju kontakt sa drogom, ali ponaša se onako kako je trebalo da se ponaša čitavog života.

-Dok su moji drugari, vršnjaci uskočili u „životnu trku“ i stvarali porodice i karijere, ja sam mislio da sam neko i nešto jer se drogiram. Danas više ne živim u toj zabludi i srećan sam iako krećem ,,iz početka“ u svojoj 35 –toj godini. Tokom perioda rehabilitacije usvojio sam nova i proširio stara znanja pa tako i sada dosta vremena provodim u stolarskoj radionici.  Ja poslije dvije godine apctinencije ne osjećam želju i potrebu za drogiranjem i svim onim što taj život nosi. Danas živim potpuno drugačije. Doživio sam teška oštećenja jetre i sada sam na tretmanu oporavka.Ljudi koji dožive unutrašnju promjenu mogu da podnesu sve teškoće i nastave da žive normalnim životom- kaže naš sagovornik .

Za kraj razgovora našim čitaocima je poručio da nikada ne treba odustati od borbe i da se ne treba osvrtati sa žaljenjem na stvari koje su se desile već izvući pouku i krenuti hrabro dalje u život.

I.M.