MAGAZIN SLAJDER
NIKOLA MARKOVIĆ U OGLEDALU: Prava ljubav je agape
Istaknuti crnogorski slikar i arhitekta dr sc Nikola Marković današnji je gost u rubrici ,,U ogledalu”. Rođeni je Kotoranin, srednju školu i dizajn završio je u Podgorici, a sa 16 godina upisao je Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju, koji je završio u roku na odsjeku slikarstva, u klasi profesora Ratka Lalića. Osim slikanja, angažovan je i kao predavač na nekoliko fakulteta u Podgorici.
Dobitnik je brojnih priznanja, među kojima je i ona za ,,Top Hill”, nagrada za najbolji otvoreni klub diskoteku na svijetu koju je njegov projekat dobio za 2012. godinu.
Ovo ljeto provodio je radno pa mu je tako nedavno ukazana čast da izložbom posvećenom izuzetnom pjesniku i likovnom kritičaru Mladenu Lomparu zatvori ovogodišnji Barski ljetopis. Tu izložbu smatra važnim iskustvom za sagledavanje cjeline i količine rada u određeniim oblastima umjetničke prakse i planira da tu postavku realizuje na Cetinju a da kasnije dio postavke preseli i u Podgoricu. Ovih dana priprema i promociju knjige koja je, takođe, posvećena Lomparu, u dvorcu kralja Nikole u Baru. Za naše čitaoce otkriva i neke javnosti manje poznate detalje iz privatnog života.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Djetinjstvo je jedinstvena igra uspomena, želja, avantura, strahova i hrabrosti kojom upoznajemo život. U toj igri često smo bili sami sa zvukom glasne tišine kojom smo isčekivali nepoznato. Upravo se tada i dešavaju naša prva iskustva u djelovanju simbola i znakova kojima gradimo veliki dio kasnijih životnih i stvaralačkih prostora.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Svoj prvi honorar zaradio sam 1992. godine i novac dobijen od prodaje jednog crteža uložio sam u formiranje internacionalne akademije scenskih umjetnosti ,,Open Road”. U njenim prvim projektima u kojima su učestvovali Konstantin Kostjukov, Jovan Kulundžija i mnogi drugi sada već evropski poznati i priznati stvaraoci.
Na čemu insistirate u poslu?
– U poslu uvijek insistiram na kvalitetu, bilo da se radi o arhitekturi, dizajnu ili umjetnosti. On se postiže istrajnim radom i stalnim provjeravanjem, brušenjem određene forme, ideje ili rješenja kao takvog.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Svakako bih mladim ljudima koje zanima umjetnost preporučio sva tri romana Ernesta Sabata, ,,Tunel”, ,,O junacima i grobovima” i ,,Abadon, anđeo uništenja”.
Koje jelo najviše volite?
– Omiljeno jelo mi je italijanska salata, kapreze, sa čuvenim sosom pane i pesto i mocarelom. Priprema se sa paradajzom, origanom i maslinovim uljem.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Prava ljubav je agape. Božanski aspekt ljubavi u kojoj osjećate neku osobu bez ikakvih uslova ili interesa, prihvatate je kao takvu i uživate u njenoj sreći i zadovoljstvu. Vrlo rijetka emotivna pojava na našim prostorima.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Leonardo da Vinči je tu svakako na prvom mjestu jer bi njegov um i danas bio od izuzetne koristi za opšti razvoj društva i tehnologije ne samo umjetnosti. On je neka vrsta univerzalnog Nikole Tesle u umjetnosti.
Putovanje koje pamtite?
– Najviše mi se urezalo u sjećanje jedno putovanje iz 1996. godine u Bukurešt kada smo bili duboko u prostorima Karpata i kada smo posjetili mjesto odakle je porodica čuvenog grofa Drakule koji je za njih nacionalni heroj. U pitanju je bila Uneskova internacionalna umjetnička smotra i kolonija na kojoj sam dobio neka priznanja za svoj rad, što mi je tada bilo od posebnog značaja. Zanimljivost tog putovanja je proizvod neobičnih energija, rituala i iskustava koje smo kao međunarodna grupa umjetnika stvarali i uspostavljali.
Pjesma Vašeg života je?
– Jedna od posebnih pjesama koju često proučavam je i sama tišina kao takva, njen ritam i način mjerenja vremena između naših misli i želja. To je možda neuobičajeno za nekoga ko se ozbiljno bavio muzikom, jer sam nekada i sam svirao nekoliko instrumenata a u skorije vrijeme sam počeo da uzimam i časove klavira. Omiljena melodija koju sam nekada izvodio na klasičnoj gitari je ,,Asturijas” od Albeniza.
I.M.
