Drevna japanska veština Kintsugi, umjesto da pukotine i ožiljke prikrije, teži da ih učini vidljivim i integriše u novi predmet, sa novim kvalitetima.
Djelovi polomljenog predmeta majstorski se spajaju zlatom ili drugim plemenitim metalom, a rezultat je nešto što je vrijednije od nekadašnjeg predmeta.
Povreda i posljedice
Svakome od nas može da se dogodi da bude povrijeđen i da mu nakon toga ostane ožiljak, vidljiv ili nevidljiv za druge ljude. Povreda može da ima posljedice koje mogu značajno da utiču na naš život. Neki od nas postanu osjetljivi na određene ljude i situacije i skloni ponovnim istim povredama. Drugi odluče da ne osjećaju i da izbegavaju bliskost i pripadnost sa drugim ljudima. Treći odaberu da ne razmišljaju, prihvate da budu beznačajni i da ne preduzimaju ništa.
Ove odluke donosimo svjesno ili nesvjesno, sa ciljem da nikad više ne budemo povrijeđeni. Odlučujemo da odbacimo, isključimo ili potisnemo one djelove sebe zbog kojih vjerujemo da smo bili povrijeđeni. To je i zajednička mana ovih odluka – kada odbacujemo djelove sebe postajemo ranjivi i podložni povrijeđivanju. Kada odustajemo od djelova sebe, na tim mjestima ostaju rupe i više nijesmo cjelina. Prema teoriji geštalt terapije, rješenje je u ponovnoj integraciji, a ne u rascjepu.
Kintsugi, ožiljak od zlata – šansa da nastavimo dalje
Različite kulture prema ožiljcima se odnose različito. U zapadnim kulturama, među koje ubrajamo i našu, nesavršenosti se ne prihvataju. One se prikrivaju, a nerijetko i otklanjaju hirurškim intervencijama. Teži se estetskom savršenstvu. U kulturama Dalekog istoka na ove stvari gleda se drugačije. U Japanu se smatra da je veoma važno da razumijemo duhovnu prošlost ili priču nekoga ili nečega, bio on čovjek, biljka ili predmet. Iz tog razloga na ožiljke se gleda sa posebnim interesovanjem kao na nešto što je dio nas i što nas čini autentičnima i drugačijima od drugih. U njima se pronalazi ljepota i novi kvalitet.
Kada slomimo vazu, čajnik ili keramičku posudu najčešće ih bacamo, osjećajući bijes i žaljenje zbog saznanja da nakon lijepljenja nikada neće izgledati kao prije. Najradije bismo sakrili sve pukotine i nesavršenosti i pokušali da polomljenu stvar popravimo na način da izgleda kao nova. Drevna japanska veština Kintsugi*, s druge strane, umjesto da pukotine i ožiljke prikrije, teži da ih učini vidljivim i integriše u novi predmet, sa novim kvalitetima. Djelovi polomljenog predmeta majstorski se spajaju zlatom ili drugim plemenitim metalom, a rezultat je nešto što je vrijednije od nekadašnjeg predmeta.
Kintsugi može da bude i jedan od naših izbora. Da prihvatimo sebe i da se pažljivo bavimo sobom, koristeći plemenite materijale. Da integrišemo svoje djelove nakon loma i da nastavimo svojim putem. U domenu mentalnog zdravlja, psihoterapija ima isti cilj.
Lom, šteta i odrastanje
Mnogi od nas iskuse lom i štetu kada su jako mali, ranjivi i nezaštićeni. To se dešava u razvojnom periodu kada još uvijek nemamo razvijene kapacitete da se odupremo i odbranimo, da selektujemo sadržaje kojima smo izloženi. Kapacitete za selekciju i odbranu razvijamo tokom života, a sa osjećanjima se rađamo. Zato i nepogrešivo urlamo od bola, i onda kada mu ne znamo ime. Jer kada je djetetu loše – loše mu je, i to se vidi. To su situacije kada smo iznevereni, ostavljeni i nevoljeni; kada smo neprimjećeni i zanemareni.
Kada smo mali, apsolutno smo zavisni od ljudi pored kojih odrastamo. Zavisni smo od njihovog primjećivanja, posvećenosti i zadovoljavanja naših potreba. Neophodan nam je prostor za sebe, ali i dobar kontakt sa njima. Ljubav koju dobijemo ili ne dobijemo od njih može nas umnogome odrediti.
Voljena djeca i njihova okolina
Voljena djeca odrastaju u ljude koji prihvataju sebe, koji su ono što jesu i koji nemaju potrebu da manipulišu drugim ljudima i da ulaze u „kao da“ relacije – relacije koje samo izgledaju kao ono što bi trebalo da jesu (prijateljstvo, emotivna veza, briga, ljubav). Voljena djeca su autentična jer odrastaju u autentičnom svijetu – ljubav je ljubav, prijateljstvo je prijateljstvo, zagrljaj je zagrljaj, a granice su granice. Toplinu koju dobiju, ponesu sa sobom kao olimpijsku vatru, i djele je sa drugim ljudima. U njihovom prisustvu je toplo i ugodno. Tako autentična djeca postaju svoji ljudi koji umiju da vole, djele i prepoznaju granice.
Nevoljena djeca i njihova okolina
Nevoljena djeca su gladna i neprimjećena. Urlaju i vrište da bi privukla pažnju, ali umjesto pažnje dobiju kaznu i bol – zato što su tražili da zadovolje svoje potrebe. Ovo je jedna od prvih surovih lekcija koju dobiju – ako tražiš ono što ti treba, nećeš ga dobiti – dobićeš upravo ono što je najgore za tebe. Ono što je jako važno da znamo u vezi ove poruke, a čega nevoljena djeca većinom nijesu svjesna – ovo važi samo za one koji nam šalju takve poruke. Ne odnosi se na ostatak svijeta. I to je ono što je čini traumatskom – mogućnost da nevoljeno dijete povjeruje da se odnosi na cio svijet, na sve ljude koje može da sretne i koje će sretati tokom života. Na taj način nevoljena djeca mogu postati ljudi koji su unaprijed odustali od sebe i od zadovoljavanja svojih potreba. Veruju da će ih manje boljeti ukoliko trpe i žive u nezadovoljstvu, umjesto da energiju koju ulažu u trpljenje pretvore u borbu za sebe. Oni ne vjeruju da njihove potrebe mogu da budu zadovoljene, još manje da sada, kada su odrasli ljudi, mogu sami da ih zadovolje. Bježeći od bola kojim su ih žigosali, bježe od sebe i od svojih potreba. Tako postaju manipulativni ljudi koji uspostavljaju „kao da“ relacije i žive „kao da“ živote.
Nove odluke – način da prihvatimo sebe
Bol i patnja koju smo doživjeli ne moraju da budu naš epilog, već prolog. Sada možemo da preispitamo stare odluke i vjerovanja i da donesemo nove. Da postanemo svjesni šta radimo i kako to radimo, i da naučimo da prihvatimo i cijenimo sebe. Kada postanemo svjesni zaključaka i odluka koje smo donijeli na osnovu naših bolnih iskustava, dajemo sebi šansu da donesemo nove. Da prihvatimo i integrišemo sve svoje djelove. Da ponovo postanemo skladna cjelina, kakva smo i bili kada smo se rodili.
Poseban lak i plemeniti metali u našem životnom kintsugiju su pažnja, prihvatanje i podrška. Jedino tako možemo ponovo da rastemo, da primamo i dajemo toplinu i ljubav. Ožiljak nevoljenosti ne govori o nama, već o onima pored kojih smo odrastali. O nama govori ono što mi kao odrasli ljudi radimo i uradimo za sebe, a onda i za druge ljude. O nama govori olimpijska vatra, za koju se izborimo da je ponesemo, da bi je delili sa drugim ljudima.
*Kintsugi (kintsukuroi), jap. – “spajanje ili popravljanje zlatom” je drevna japanska umjetnost popravljanja polomljene keramike sa lakom napravljenim od zlata, srebra ili platine u prahu. Filozofija Kintsugija lomljenje i popravku tretira kao dio istorije predmeta, umjesto kao nešto što bi trebalo sakrivati.
Autor: Kristina Pota Radulović
Izvor: danas.rs
Foto: Flickr – Tine Nowak