KOLUMNE
DRUGI PIŠU: Evo, stižem!
Dijete je konačno zaspalo.
U grudnjaku, oblila me neka vrućina od hormona i rvanja sa njom, i bermudama stojim na sred dnevne sobe i ne znam kud bih prije. Miješa se osjećaj adrenalina i iscrpljenosti, al najviše je želje da se momentalno otkačim i zadovoljim sve svoje višemjesečne potrebe.
Svako veče isto. Ona zaspe, a ja dobijem neku ludačku želju da radim sve, čak i ono što sam htijela sa devetnaest, i ono što nikad nijesam mislila da ću htijeti.
Pila bih kafu iako je pola jedanaest uveče, onako srkala bih je vrelu natenane. I pila bih pivo, nogu podignutih na sto, da se malo napeti mišići i pritegnut um opuste, da dam oduška sebi. I probala bih sok od zove što ga je komšinica jutros donijela. I jela bih i čips, i sladoled kašikom iz kutije, i proju što je ostala, i kuvani kukuruz, sve ono što sam ko hrčak dovukla još poslijepodne, znajući da će mi se jesti kada ona zaspe.
I legla bih na tepih, u tišinu. I ipak bih izašla na terasu, u noć. I plesala bih. I čitala bih knjigu, čitala bih sve knjige što su mi na policama. I onaj časopis o poznatima što sam ga još prije deset dana kupila. I počela bih baš sada sa vježbanjem i istezanjem. Što da ne, kakve veze ima što je noć. Bitno je početi, tako kažu.
I onda tako okuražena zbog tog naleta adrenalina, pomislim sad ću da sjednem i počnem da pišem roman.
Ali, bolje da umutim neki domaći piling za lice, imam i palentu i med i limun, da malo osvježim kožu. I poslije toga stavim gustu masku da me regeneriše i naizgled podmladi. I mogla bih da sredim stopala, da napunim lavor i ubacim noge i žuljam pete i obilno ih namažem i posle navučem zimske čarape.
I gledala bih neki dobar film, možda neku dramu, neki ljubić, da malo plačem i maštam ko nekad. Donijeću lavor ispred komode sa TV-om. A mogla bih i umutiti i namazati preliv za kosu, sad sigurno neće uletjeti u kupatilo. I odsjeći šiške, da sebe malo iznenadim promjenom.
I uvijek je tako. Čim zaspe mene obuzme neka varljiva snaga „sad ćeš sve da nadoknadiš“, pa počnem da pravim silne planove, pa kao okrećem nove listove, kao kupujem kuću, kao selim se preko, kao od sjutra polažem vozački, kao počinjem sa programom vježbi za zadnjicu, donijela sam važne odluke o mijenjanju karaktera „neće mene više niko zajebavati“, raskrstila u glavi sa svim bahatim ljudima, osmislila sadržajan život za narednih pet godina.
I sve bih ja dok tako stojim na sred sobe, preznojana u grudnjaku, ispod lustera što smo ga okačili da nam u glavu udara. I od svih silnih planova „uspijem“ jedino da popijem zovu, da se brzinski istuširam i stropoštam kraj nje. Prethodno da ubacim veš u mašinu i pokupim onaj što se osušio i potopim pirinač u vodu i rasklonim igračke i tupo sedim pet minuta na terasi i slušam muziku koju komšija pušta svako veče kravama da daju više mleka
A kada ostanem sama popodne u kući sa slobodnim satima, hvatam se usisivača, sređujem igračke, mijenjam posteljinu, ribam wc, kafu hladnu pijem usput, sređujem plakare.
I već na 35. minutu ona mi nedostaje. Vidim zebru koju zove „jeba“, odlijepim od smijeha i raznježim se ko da je dvije godine nijesam vidjela. I jedva čekam da se vrati. A onda kad se vrati i kad se izljubimo i kad počne da se vere na fotelju i da na njoj divlja, i kad joj podviknem „nemoj“ a ona u bijesu inatno baci medveda, pomislim „vodite je na pola sata ko boga vas molim“.
I tako u krug, red nedostajanja i red pustite me svi na miru.
I svi stalno savjetuju mamama „moraš naći vremena za sebe i opustiti se“, i sve mi nađemo to vrijeme, i onda se kao isfeniramo, i dotjeramo, i nokte nalakiramo, i odemo u taj neki kafić, ili do grada, ili na plažu, pa ponesemo knjigu i termos, ili kod drugarice na sat, dva… i onda na tom nekom mjestu vrlo brzo počnemo da razmišljamo da li je dijete presvučeno na vrijeme, kako je i kad zaspalo, šta ako ne mogu da ga uspavaju, da li nas traži, šta ako nas traži, a mi se evo ovdje „bahatimo i opuštamo“, i onda krene griža savjesti, pa same sebe tješimo da nema potrebe da nas grize savjest, jer i mi smo od krvi i mesa i treba nam ventil, i onda uđemo u dječiju radnju i kupimo umjesto grudnjaka sebi (koji mjerkamo već tri mjeseca) bodi kratak rukav i igračku. Pa se malo primirimo, pa sjednemo u hlad i naručimo kafu i kažemo naredbodavno sebi „e, ajd se sad stvarno opusti“ i onda posle deset minuta vrtimo njihove fotke po telefonu i smeje nam se brk i onda zovemo tatu ili babu da vidimo kako nam je dijete, jel jelo, jel kakilo, kako je kakilo, gdje su bili, koga su vidjeli, jel traži mamu, jel se pentralo na fotelju, jel palo na ulici, jel reklo neku novu riječ, i dodamo „evo, stižem“.
I tako se krug slatkih muka svake mame iz dana u dan vrti, ko cirkuski ringišpil na kom više nikad nećemo jahati konjića same. Jer zabava sada izgleda drugačije i uglavnom je u dvoje, u troje… I koliko god da je drugačija od svega ranije poznatog, smislenija je i vrijednija.
Baš kao i slobodno vrijeme, kada ga imamo.
Sve se lijepo posložilo, svaki srk kafe koju ugrabimo je ukusniji, svaki komad hrane koju na miru žvaćemo ukusniji je, svaki san od pet sati djelotvorniji je nego nekadašnjih deset, svako otvaranje knjige kad padne noć uzbudljivije je, sve je dobilo neki jači ukus i veći značaj. Kao da su se čula izoštrila. Kao da sve što ranije nismo umjele cijeniti, sada cijenimo više. Pretumbale smo prioritete. Vrijeme računamo drugačije. Ljude posmatramo drugačije. Sebe posmatramo drugačije.
Kao da smo narasle, iako nam se čini da se od umora skupljamo i da od nas ništa ostati neće.
A ostaće i još će se vremenom nadograditi. Samo to više neću biti ona ja, ili ona ti, već neka druga žena koja sada ima najveći i najljepši razlog da se smije i bude zahvalna.
Autor: Jovana Kešanski
Izvor: lolamagazin.com
