Biografija profesora Mirana Begića je impresivna. U rodnom gradu – Podgorici završio je nižu i srednju muzičku školu u klasi profesora Vilija Ferdinandija, debitovao sa simfonijskim orkestrom u 13. godini, završio muzičku akademiju u klasi profesora Miroslava Rusina i diplomirao na Cetinju, u klasi profesora Uroša Pešića. Magistarske studije iz violine kao i specijalizaciju iz kamerne muzike je završio na Akademiji umetnosti u Novom Sadu i Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, a onda se usavršavao na majstorskim kursevima kod profesora Pavela Vernjikova i Erika Grinberga. Nastupao je sa umjetnicima kao što su Alexander Bonduriansky, Wilfried Strehle, Guigla Katsarava, Peter Langgartner, Jaroslav Nadrzicky, Viktor Uzur, Ljubiša Jovanović, Herbert Kefer, Barbara Hendrix, Sergey Smbatyan, Jean Reis i Darinka Matić-Marović. Profesor je na predmetima violina i kamerna muzika na Muzičkoj akademiji na Cetinju, a donedavno bio je i dekan te institucije. Od maja 2011. godine održava masterclass-e na Konzervatorijumu ,,P. I. Čajkovski” u Moskvi za studente violine, a u oktobru 2014. godine biva nagrađen titulom počasnog profesora Državnog muzičkog Instituta Ipolitov–Ivanov u Moskvi. Osnivač je i direktor festivala klasične muzike ,,Espressivo” koji se od 20. jula do 09. avgusta održava u Vladinom domu i Ministarstvu kulture na Cetinju.
Sa njim smo razgovarali o ovom festivalu, o tome što muzika predstavlja za njega, koju bi pop-rok numeru volio da odsvira na violini…
Za otvaranje ,,Espressiva“ ste priredili koncert pun simbolike po mnogo čemu. Deset godina ,,Espessiva“, 40 godina rada Radovana Papovića, skoro 30 godina otkako ste Vi prvi put zasvirali sa Simfonijskim orkestrom, a tu je i povratak na ,,Espressivo“ Mikhaila Bereznitskog. Zbog sve ove simbolike, koliko Vam znači ovaj koncert?
– Kao što ste i naveli u pitanju, puno simbolike, puno značajnih motiva zbog kojih radim ovaj posao, se prepliću u organizaciji i izvođenju koncerta otvaranja festivala. Višestruko je značajno, prvenstveno, zajedničko učešće studenata, saradnika, profesora Muzičke akademije u ansamblu i repertoaru koji se naziva simfonijskim, nezaobilaznim dijelom opusa svakog profesionalnog muzičara. Veče koje bih mogao da opišem kao istinski praznik muzike i događaj, sa djelima W. A. Mocarta na repertoaru, je pokazalo veliki značaj onoga što radimo i za nas i za vjernu i iskrenu publiku.
Kako ste birali izvođače za ovo izdanje, te što su cilj i poruka konkretno ovogodišnjeg ,,Espressiva”?
– Tokom deset godina koje su za nama, sarađivali smo sa raznim umjetnicima, od najvećih svjetskih zvijezda do mladih ljudi iz Crne Gore koji stasavaju kao profesionalci. Uz naravno stalan poziv i jednima i drugima, sazrela je ideja o prijateljima festivala. Većina umjetnika koji se ove godine pojavljuju su već bili naši gosti i saradnici. Tokom tih perioda saradnje smo zajedno osjećali naklonost ka lijepom i kvalitetnom festivalu koji se rađa i stvara.
Koje su to novine ovogodišnjeg izdanja ,,Espressiva”?
– Poslije više godina smo se vratili u prostor Vladinog doma, po meni, najkvalitetniji prostor za izvođenje klasične muzike u Crnoj Gori. Simfonijski orkestar… Duo Accordion, Alexei Lubimov…
Kako vidite uticaj festivala na crnogorsku scenu?
– Siguran sam da i učesnici i publika festivala nakon svake godine podignu svoju ,,ljestvicu” za jedan nivo. Mislim da to i očekujemo jedni od drugih. Ta očekivanja odzvanjaju tokom cijele godine kroz koncertne programe naših studenata i profesora.
Prvi koncert sa Simfonijskim orkestrom imali ste sa 13 godina. Izvodili ste koncert Feliksa Mendelsona u e-mollu. Kako se sjećate tog trenutka?
– Veliko uzbuđenje i radost što sam imao priliku da u tim godinama osjetim šta znači biti ispred Simfonijskog orkestra kao solista u divnom koncertu Mendelsona. Uvjeren sam da su takvi nastupi prava motivacija i potvrda mladom čovjeku da je na pravom putu.
Kakvo je Vaše mišljenje o savremenim violinistima koji sviraju poznate pop i rok numere, poput Dejvida Gareta?
– Klasična umjetnost je dostignuće civilizacije kojemu ne treba posebno-drugačije tumačenje. Međutim, postoji prostor za tumačenje modernih trendova u muzici kroz izvođenje na klasičnim instrumentima. Mislim da ovakav način pristupa publici može samo da pojača interesovanje šireg auditorijuma za dobru, kvalitetnu muziku.
Da li postoji takva pjesma koju biste Vi voljeli da odsvirate na violini?
– Mislim da to može biti ,,Liberian girl” od Michaela Jacksona.
Kako radite na relaciji Cetinje-Moskva, gradovima sa izuzetnom kulturom, možete li povući paralelu između učenika iz Moskve i sa Cetinja?
– Nezahvalno je porediti ove dvije sredine, prvenstveno zbog veličine. Kvalitetan i vrijedan student je svugdje poželjan i primijećen. Pogotovu ako njegova stremljenja idu ka osvajanju istinitog i zanatski izbrušenog umjetničkog izraza. Mislim da je to zajedničko.
,,Gdje prestaju riječi, tu počinje muzika“, kaže Hajne. Igo i Haksli je porede sa tišinom, sa nečim što se riječima ne može izraziti. Što za Vas predstavlja muzika?
– Ljubav, način života, odnos prema ljudima i svijetu koji me okružuje.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva