KOLUMNE
DRUGI PIŠU: Prosjak ili prihvatanje tuđe nezahvalnosti
Biti dobar, empatičan i solidaran, nešto je na čemu smo odrasli. U vrijeme u kome se promoviše sebičnost, egoizam, gramzivost i bezosjećajnost, i u kome je čovjek čovjeku – ništa, ipak, ima mnogo ljudi koji, vodeći se unutrašnjim glasom, ne mogu a da se ne osvrnu na siromaštvo, bol i patnju, koji se nalaze svuda oko nas. Jer, poznato je, kad daješ nekome, najviše sebe daruješ. Ponekad, međutim, stvarnost umije da iznenadi.
Moja prijateljica, ispričala mi je prije nekoliko dana nevjerovatnu scenu u kojoj se našla. Vraćajući se sa posla, negdje kod Trga Republike, kraičkom oka spazila je starijeg čovjeka koji je prosio na ulici. Već ga je bila, u žurbi, prošla kada joj je odjednom sinulo da siroti čovjek sjedi na ulici sa praznim plastičnim čančetom, što je značilo da mu niko od prolaznika nije dao ni jedan dinar. I, sažalivši se, odlučila je da se vrati, da mu u čanče spusti bar nešto. Kada mu je prišla i otvorila novčanik, vidjela je da od sitnih para ima samo dvadeset dinara. Spustila je novčanicu u čanče i okrenula se da krene, kada je začula seriju najstrašnijih psovki. Prosjak joj je pominjao majku i cijelu familiju i prijetećim glasom zaurlao: „đubre jedno, šta si mi ovo dala“.
Stajala je u šoku nekoliko sekundi gledajući iskeženo lice bijesnog prosjaka koji joj je psovao sve po spisku, duboko uvrijeđen, kao čovjek i kao prosjak, što mu nije dala bar novčanicu od hiljadu dinara koju je brzim pogledom skenirao u njenom novčaniku.
Tresla se dok mi je pričala ovu poučnu priču o dobroti, prosjaku i beogradskim ulicama, i na trenutak, mogla sam da budem u njenoj koži i da čak i osjetim duboku uvrijeđenost i bijes zbog bezobrazluka, agresije i nezahvalnosti onoga kome si nešto dao.
Iako je ova priča drastična, pada mi na pamet da smo svi ponekad bili u nekoj sličnoj situaciji, ali ne sa nepoznatim i možda pijanim prosjakom na ulici, nego sa svojim poznanicima i prijateljima, kojima smo nešto dali, i koji nijesu umjeli da pošteno kažu ni hvala, i to nas najviše zaboli.
Postoji stara izreka koja kaže da je najviši stadijum dobročinstva – prihvatanje tuđe nezahvalnosti. Ali, to je tako teško.
Ili, možda i nije?
Izvor:AllMe
