ART SLAJDER

MILAN ĐURĐEVIĆ PRED NASTUP U PODGORICI: Sa posebnim zadovoljstvom čekamo 6. jul i muziku, binu, publiku i nas

 

Grupa ,,Neverne bebe” popeće se sjutra na binu u Podgorici nakon pet godina. Publici u sklopu ,,Podgoričkog kulturnog ljeta“ donose, pored dobro poznatih numera, i one nove, sa albuma ,,Priča o nama“. Zapjevaće ih na simboličnom mjestu, Trgu nezavisnosti, kao nezavistan bend koji je uvijek slijedio svoj put i nikada nije odustao od muzike, one kvalitetne, one koja šalje poruku.
O crnogorskoj publici, godinama srama, ,,Doriji“, nekim novim klincima i novom pogledu u budućnost razgovarali smo sa idejnim tvorcem benda, klavijaturistom, tekstopiscem i kompozitorom Milanom Đurđevićem.

Vraćate se u Podgoricu nakon pet godina. Ponovo je nastup na otvorenom. Kakvu ste to priču o vama pripremili ovoga puta za vjernu crnogorsku publiku?

– Priča o nama i crnogorskoj publici traje već 23 godine, tako da je ovo samo jedan mali korak koji ćemo ispričati zajedno u Podgorici, jer nama se desilo dosta toga u posljednje vrijeme. Ono što je najvažnije, to je naš novi album i idealan trenutak za koncert koji Podgorica čeka već dugo godina. A i mi jedva čekamo, tako da sa posebnim zadovoljstvom čekamo 6. jul i muziku, binu, publiku i nas.
,,Priča o nama” je novi album. Što je najljepše u svoj ovoj priči o vama?
Najljepša je biografija koja se desila. Ispričana biografija benda od ’94. do danas. Puno toga lijepog se desilo, puno iskušenja, puno svega, ali, ispred i iznad svega je muzika. Muzika je ta koja je najvažnija. Pričamo o fenomenima vremena u kojem živimo, pričamo o sopstvenim potrebama, pričamo o entuzijazmu nekih budućih dana, tako da je ,,Priča o nama” retrospektiva svega onog što nam se desilo dosad u karijeri, ali i pogled na budućnost na nivou optimizma, želje i potrebe da napravimo ljepšu stvarnost.


Stihovi kažu: ,,Mi smo pisali pesme u jednoj zemlji bez stida i sanjali o slobodi”. Kako sada izgleda ta zemlja i da li sloboda i sreća ostaju samo san?

– Sloboda i sreća bojim se da ostaju na nivou sna na planetarnom nivou, ne samo kod nas. Kod nas je bilo drastičnije zato što se desilo u trenutku u kojem smo bili nespremni za tehtonske poremećaje i sve promjene koje su nam se dogodile. S druge strane, ako nemamo želju i težnju da napravimo svoj svijet i sopstvenu viziju slobode, onda nam se ona nikad neće ni desiti. Tako da naša težnja i jeste da podijelimo s ljudima trenutak gdje ćemo biti slobodni makar ta dva sata na koncertu, da izbacimo sve ono što imamo i što nosimo u sebi, da podijelimo taj trenutak i da nam on bude putokaz za neke naredne dane.
Stihovi kažu i ovo: ,,Za svu našu decu i neke dane bez srama. Za novu pamet kasno je, a možda i nije”. Da se nadovežem na prethodni album, kome danas praštate i da li vidite u budućnosti neku djecu ponositu i godine bez srama?
– Ja bih volio da kompletna negativna energija prođe zajedno sa nama, da neki novi klinci osjete neko bolje vrijeme, bolje vibracije, da opet prave mostove koje smo mi nezgrapno porušili sticajem nesrećnih i nespretnih okolnosti. S druge strane, svi mi koji možemo da pošaljemo poruku, treba da budemo glasni i treba da imamo svijest o potrebi nekog novog vremena. A to novo vrijeme apsolutno moraju neki novi klinci da donesu. Neka nova pamet mora da se dogodi i nadam se da klinci koji danas imaju 12, 13, 15 godina će biti pametniji u odnosu na važne stvari od nas.


Muziku ste pravili u devedesetim…Stigle su dvijehiljadite. Sa svim rijaliti programima, starletama, ratovima u svijetu, opet godine srama. Kako je Vama bilo i kako Vam još jeste baviti se muzikom u takvim godinama?
– Ako pogledamo globalno, godine srama su svuda. Niti je rijaliti naš izum, nit’ smo mi smislili ratove, niti smo kreirali sami ovu muku koja nam se dogodila. S druge strane, nismo ni umjeli adekvatno da reagujemo, tako da, svako vrijeme je komplikovano. Ne vjerujem da je početkom 20. vijeka ili sredinom 20. vijeka bilo nešto mnogo bolje. Jedine godine koje ja pamtim, koje su imale neku logiku, to su sedamdesete i početak osamdesetih u vrijeme stare Jugoslavije. Sve poslije toga je neka vrsta buke koju smo mi morali na ovaj ili onaj način da reflektujemo. Ja kao pjesnik i kao kompozitor sam imao privilegiju samo da na konto inspiracije opišem to vrijeme, ali da je vrijeme u real time-u jako komplikovano i jako teško, jeste. Ne znam da li će biti bolje uskoro, ali sam siguran da i ovi crni oblaci će nekako proći.
Da li se novo sunce rađa i u muzici i ako da, u kom obliku?
– Svako mora da se bori za mjesto pod sopstvenim suncem. Ne mogu da budem pametan u ime većine i da razmišljam o genetskom potencijalu naroda, koja je njegova estetika i šta njemu prija, a šta ne prija. S druge strane, ono što mi radimo, radimo isključivo iz zadovoljstva. Kad pogledam koliko publike ima ispred nas, onda sam siguran da dijelimo iste vrijednosti. Tako da svi treba da se pronađemo pod nekim sopstvenim okolnostima na nivou identiteta, potreba i želja. Lično mislim da smo mi uspjeli u tome i da publika koja dolazi na naše koncerte apsolutno zna šta će da dobije i šta će da podijeli sa nama.
Stihovi kažu: ,,Ovo je moja soba, soba za kajanje. Tu žive dobri ljudi, oni ne odlaze”. Kažete da Doria može biti i Ana i Jelena i Mina. Zašto je ,,Doria” ključna pjesma albuma i da li postoji nešto u muzičkoj sobi zbog čega se kajete?
– Zato što je ,,Doria” lična posveta. Mi imamo neke pjesme koje su na globalnom nivou odraz stvarnosti i događaja oko nas, a imamo pjesme koje su potpuno lične. Zbog toga mislim da nama više znače po pitanju ožiljaka koje su ostavile i po pitanju neke biografije koja je iza nas. S druge strane, ,,Doria” je velika pjesma koja nosi zastrašujuće optimistično-pesimističnu emociju i može čovjek da se pronađe u raznim raspoloženjima, raznim stanjima. Zato sam napisao ,,Doria može biti svako koji je u nekom trenutku hodao pored nas u životu, a nismo to znali da prepoznamo”. ,,Doria” je refleksija izgubljenih snova i možda stvarnih ljudi u tim snovima.


,,Tu kraj nas” je pjesma koja govori o ljubavi, onoj istinskoj. Ona je, stiče se utisak, najpozitivnija od svih numera sa albuma. Kome je posvećena?
– ,,Tu kraj nas” je pjesma koja je stara 10, 12 godina. Ona je želja i potreba da nam bude bolje. Želja da budemo pozitivni, želja da se ne budimo sa psihozom sopstvene egzistencije svako jutro nego da gledamo stvari iz ljepše perspektive. Svi mi koji želimo da nam život bude ljepši, moramo da imamo i tako neki momenat, a taj momenat treba u principu kao talas da se širi i onda će možda da nam svima bude bolje.
Kome poklanjate riječi?
– Ljudima koji imaju sličan senzibilitet. Bogu hvala, ima ih i zbog njih i pišem ovo, jer mi smo već napisali neke velike pjesme koje nas etabliraju u ozbiljnijem kontekstu, a sve što se događa dalje, to su neki novi ljudi koji imaju novu vrstu potreba za našim pjesmama i neki ljudi koji su sa nama 20 godina i koje ne možemo da ostavimo. Naša muzika nije na nivou trenda, naša muzika ostavlja dublji trag i kao takva ima šire značenje. Vjerujem da ima šire značenje za ljude koji su sa nama ovih 20 godina.
Je li najveća pobjeda u životu pobijediti sebe?

 – Nema tu epiloga, niti ima hepi enda. To je proces koji traje. Rad na sebi je mukotrpan rad, prvo u konstatovanju sopstvenih mana, a onda pokušaju da te mane negdje kroz život, kroz iskušenja i razne situacije popravimo. Koliko smo u stanju, jako je teško reći zato što je to ipak dio neke prirode za koju ja mislim da je uglavnom nepromjenjiva, ali može da se koriguje u realnom smislu, da postanemo pitomiji ljudi, to nam je možda mogućnost.

Bojana Radonjić 

Facebooktwittergoogle_pluspinterest