ART SLAJDER
PETAR JELIĆ ZA MNE MAGAZIN: ,,YU grupa” ne pravi kompromise
Foto: kulturno-skloniste.com
,,YU grupa” nastupila je sinoć u sklopu ,,Podgoričkog kulturnog ljeta” na platou KIC-a ,,Zeta”.
Sastav postoji od 29. novembra 1970. godine, kada u zemunskoj ,,Sinagogi” na prvom koncertu i dobija ime putem ankete posjetilaca koju postavlja radijski disk-džokej i profesionalni pilot Zoran Modli. Na ulaznici Miroslava Stanivuka pisalo je ,,Da ne bude dugačko Jugoslavija, neka bude kratko Yu. To je znak poznat u cijeloj Evropi i svijetu”. Posljednji album, objavljen protekle godine, nosi naziv ,,Evo stojim tu”.
Šta je doprinijelo tome da ,,YU grupa” stoji tu ispred nas kao grupa i porodica i da njihovu muziku slušaju sve generacije, koliko se u današnje vrijeme cijeni kultura i još puno zanimljivih detalja otkrio je za MNE magazin Petar Jelić, sa kojim smo razgovarali prije koncerta.
Kako se osjećate u Podgorici i koliko vam znači poziv na ,,Podgoričko kulturno ljeto”?
– Moram da priznam da upravo to je ono što nas najviše obraduje, pošto kultura je nešto uz šta mi uvijek želimo da se vežemo i gdje vidimo svoje mjesto. I kad bilo koja organizacija, zvanična, kulturna nas pozove to je razlog i motiv više da dođemo i napravimo saradnju. Svaki put kad dođem u Podgoricu, kao i svi mi, iz nekog razloga nas odmah obasja sunce, nebitno da li je sunce vani ili nije. Ima ovaj grad nešto što nama grije srce i u kojem se dobro provedemo. Moram da se zahvalim ,,Podgoričkom kulturnom ljetu”, što je prepoznalo ,,YU grupu” i što smo napravili cijelu ovu saradnju. Pokrovitelj koncerta je Glavni grad Podgorica i sve ovo u organizaciji Sekretarijata za kulturu i sport vašeg grada i KIC-a ,,Zeta”. Širenje rokenrola i pravih kulturnih vrijednosti je jedan od glavnih zadataka ,,YU grupe” iz tog razloga što strašno volimo posao kojim se bavimo i sve ovo što radimo, svaka svirka je nešto posebno. Izdvaja nam se tu Podgorica kao jedan od gradova gdje iz nekog razloga se uvijek osjećamo divno.
Koliko se u današnje vrijeme cijeni kultura, umjetnost?
– Što se manje cijeni, to mi koji je cijenimo, više je cijenimo, više nam znači. Nažalost, u zadnje vrijeme, od zvaničnih, državnih, medijskih institucija, kulturi se ne poklanja apsolutno nikakva pažnja i to je ono što mi kao stanovnici ovog regiona na svojoj koži svakodnevno osjećamo. Nekulturno se ponašamo jedni prema drugima, nekulturno komuniciramo, nekulturno se ponašamo u saobraćaju, nekulturne odluke donosimo i to se odnosi na kvalitet života. Što prije shvatimo da je to u tijesnoj vezi sa kulturom, to ćemo prije početi više da obraćamo pažnju na nju i postaće jasno da ustvari to je jedna od najbitnijih stvari oko kojih treba da razmišljamo. Kultura, obrazovanje i zdravstvo, po meni su tri najbitnije stvari u svakoj zemlji o kojima treba voditi računa. Nažalost, mislim da su to tri stvari na koje se najmanje gleda u zadnje vrijeme. Primitivizam je uzeo maha, glupost je uzela maha i mislim da iz toga razloga svi koji se bavimo kulturom ili razmišljamo o njoj, moramo još više i ozbiljnije da se posvetimo svom poslu.
Deset godina je prošlo od otvaranja Vašeg Centra za muzičko obrazovanje ,,Kulturno sklonište”. Kako danas vidite rokenrol kulturu i kako mladi danas dišu i sviraju rokenrol?
– Ja imam 140 učenika u školi i 17 zaposlenih. To je pokazatelj da ih ima izuzetno mnogo, i to pričamo o Novom Sadu koji ima 350.000 ljudi. Cijela Vojvodina nam dolazi. Moram da kažem da su mladi danas talentovaniji nego što smo mi bili. Brže im idu stvari. Ono što je loše, to je ono o čemu smo maloprije pričali, nemaju prostora gdje bi mogli da komuniciraju sa publikom i gdje bi mogli da dobijaju povratnu informaciju. Bilo koji umjetnik, bilo šta što uradi, ako nema povratnu informaciju, onda to nema apsolutno nikakav smisao i onda taj umjetik koji strastveno radi svoj posao, u jednom momentu počinje da se gasi. Siguran sam da smo svi mi u regionu ostali bez velikih kulturnih i umjetničkih djela od raznih stvaraoca koji su, nažalost, počeli da se bave u životu nečim drugim zato što su morali da nađu načina od čega će da jedu hljeb i da hrane svoje porodice. Mi smo ostali uskraćeni za velika muzička djela, velika književna djela, velika slikarska djela i slično.
,,YU grupa” evo stoji tu ispred nas i danas. Što je doprinijelo tome, da sve generacije i dalje slušaju vašu muziku i da vi kao porodica stojite tu ispred nas?
– Upravo ovo o čemu smo svo vrijeme pričali. Mi se strastveno time bavimo i volimo to. Nijednog trenutka nismo napravili kompromis ni zbog kakve ponude, bilo čega. Jednostavno, ne dozvoljavamo da nas niko sa puta koji znamo da je pravi pomjeri, šta god to značilo i koju god to cijenu nosilo. Pretpostavljam iz tog razloga ljudi svih generacija to prepoznaju. Apsolutno nije bitno da li neko ima 70 godina ili ima pet godina. ,,YU grupa” ima zacrtan put. Ne težimo velikoj slavi, težimo pravom kontaktu sa publikom koja će umijeti i znati da prepozna to što kažemo i da ćemo imati u odnosu na koga da širimo svoju misao koju želimo da kažemo.
Sa tri godine odsvirali ste prvu pjesmu ,,YU grupe” na tetrapaku. Koja je to pjesma bila?
– ,,Osveta”. To je bila jedna od tih pjesama sa narodnim motivima. Bila je ,,Nona”, ,,Kosovski božuri”, ,,Sama” i ,,Osveta” u to vrijeme. ,,Osveta” je pjesma čiji stihovi glase ,,Hej, puče puška negdje u planini.” (pjeva) To je pjesma koju sam obožavao. Imala je pravi taj folklorni ritam. Bilo je to nešto što je mene odmah obuzelo.
Kako Vaš sin Vuk reaguje na muziku ,,YU grupe”?
– Vuk reaguje fantastično. Još sa svojih 16 mjeseci ne razaznaje muziku ,,YU grupe” ili neku drugu, ali, razaznaje dobru i lošu muziku. Nevjerovatno koliko sve ono što supruga i ja volimo, on kad čuje na radiju, televiziji, kad se pusti na gramofonu kući, on odreaguje na to odlično. Sve ono što i mi negdje ne volimo, on negoduje. Tako da geni imaju upliva u tome i nadam se da će tako ostati.
Dragi i Žika opuštaju se uz motore, Dunav. Kako se Vi opuštate?
– Moram da priznam da je moja porodica moje najveće opuštanje, i prijatelji sa kojima provodimo dosta vremena. Ne mogu da kažem da imam neki hobi uz koji se opuštam zato što za njega moraš da imaš vremena. Ja trenutno nemam, imam malo dijete. To je trenutno stanje stvari, inače, biciklizam mi je velika strast. Umio sam sa prijateljima da putujem kamperom, po cijelom regionu, da vozimo po sto kilometara dnevno. Sada nemam vremena za to. Gitara je nešto uz što se opuštam.
Bojana Radonjić
