Aktere gostujućeg Narodnog pozorišta iz Sarajeva publika je sinoć u Crnogorskom narodnom pozorištu pozdravila dugim i gromoglasnim aplauzom.
Na Veliku scenu, u sklopu jubileja, 20 godina obnovljenog zdanja CNP-a, donijeli su, naizgled, priču o Sarajevu i sarajevskoj porodici u doba tranzicije, a zapravo je to bila priča o svakom od nas, bio on iz Sarajeva, Podgorice, Beograda, Skoplja ili nekog drugog grada na Balkanu.
Predstavom „Sve se nekako preživi, osim smrti“, Ljubice Ostojić, u režiji Dina Mustafića, prenesene su snažne poruke, kroz, opet naizgled, komediju. A istina iznesena kroz smijeh je najubojitija. Zbog toga, bilo je tokom ove predstave i suza, ali i aplauza za kazane istine.
U porodici o kojoj je riječ, svako se bori sa tranzicijom na svoj način.
Majka Emilija (Ejla Bavčić Tarakčija) drži sve u sebi, brine o porodici, radi. Tranzicija joj donosi svađe u braku. Život, kako kaže njen lik, stane u Dnevnike, jer sve je ljude ,,zajahala politika“. Suprug Emin (Izudin Bajrović) spas od svega traži u knjizi. Gospođa mama (Kaća Dobrić) bori se sa demencijom, bori se i sa tranzicijom gledajući serije gdje su svi srećni, pjevajući, ali i zbog iste te demencije vraćajući se u neko vrijeme gdje je bila srećna, bilo da je to djetinjstvo ili brak sa suprugom koji je odavno preminuo. Ujak Edin drži proteste sa transparentom ,,Dolje, elita!“, bori se s time da je žena koju voli pobjegla i sa sobom odvela kćerku, komšinica Hedija (Emina Muftić) bori se protiv tranzicije vidovitošću. Mlađa kćerka Una (Amila Terzimehić) protiv tranzicije bori se odlaskom u Englesku, da ,,živi, diše, radi“, jer ,,imigracija više nije to, nego evakuacija“ i jer je ,,Sarajevo grad bolestan od mržnje“, jer je nezaposlena, a ima tri diplome. Starija sestra Ena (Dina Mušanović), vidjevši to, ne želi da diplomira, želi da se vjenča s Alijem (Vedran Đekić), ostane u Sarajevu i gradi svoju sreću.
Početak i kraj označava pjesma o Sarajevu koja, između ostalog, kaže: ,,Sve će to djeca da ošute, učiće da mrze i truju.“ Na početku ovu poruku kroz pjesmu šalju glumci, a na kraju Hor Opere Narodnog pozorišta Sarajevo, dok se iza njih, na bimu prikazuju snimci iz dokumentarnog filma ,,Saraj'vo“ Mustafe Mustafića. Porodica se sjeća kako je nekada bilo živjeti u Sarajevu. Cijelu priču povezuje jastuk.
Sve je, kako se kaže u predstavi, postalo teže od najgoreg.
Ali, sve se to nekako preživi, osim smrti.
Scenografkinja predstave je Mirna Ler, kostimografkinja Lejla Hodžić, koreograf Gjergji Prevazi, kompozitor Damir Imamović, asistent režije Benjamin Bajramović, asistentkinja dramaturga je Džejna Avdić, dok divno tokom predstave na klaviru radnju i glumce prati Kenan Kojić.
CNP ova gostovanja realizuje uz podršku CEDIS-a (Crnogorskog elektrodistributivnog sistema).
Aleksandar Seksan za MNE magazin ističe da je u poslijeratnom periodu imao prilike da nekoliko puta gostuje u Podgorici.
– Stvarno su reakcije uvijek bile odlične. Valjda smo se i mi nekako trudili. Čovjek, kad zna gdje dolazi i kakva je teatarska publika koja dolazi, mora da zna da i tu ima veliku odgovornost da dođe s nečim što je reprezentativno. Uvijek smo gledali da dođemo s dobrim predstavama kao što ste i vi dolazili nama sa dobrim predstavama i onda reakcija publike nikad ne izostane. Stvarno su nekako emotivne reakcije bile, i u toku predstave i na kraju. To je samo pokazatelj da se mi užasno dobro razumijemo i da toliko sličnosti imamo da je to nevjerovatno. Uvijek mi je drago da dođem ovdje – smatra Seksan.
Emina Muftić za MNE magazin kaže da je ova predstava velika referenca unazad.
– Dino Mustafić je postavio Sarajevo kao subjekat, međutim, ja bih ipak, proširila to. Htjeli, ne htjeli, ko god potiče, ima veze sa eks jugoslovenskom teritorijom, svako na svoj način ima svoje breme. Svi mi nosimo osjećaj da smo tu negdje, da smo naši. Barem ja. Bez obzira na to što sad svi imamo svoj ustav i svi smo se tu razjedinili, ja ću uvijek osjećati Crnu Goru kao neku svoju, volim da kažem, širu zemlju – rekla je Muftić.
Podijelila je i sjećanja na poznanstvo sa Mladenom Nelevićem.
– Moje dublje upoznavanje i poznavanje Crnogoraca je krenulo baš na mojoj akademiji kada sam u prvoj klasi Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu bila sa Mladenom Nelevićem. Sve do dana-današnjeg, iz raznih gradova Crne Gore ja imam studente, pošto radim na akademiji kao profesorka govora. Baš je jedna divna Anja, Nikšićanka, trebalo juče da krene sa mnom, pa eto, upravo iz školskih razloga, nije mogla. Moj kolega Mladen Nelević je, evo, na snimanju u Beogradu i mnogo sam tužna da ga neću vidjeti, a nismo se vidjeli ni u Sarajevu – pojašnjava Muftić u razgovoru za naš portal.
Amila Terzimehić kaže nam da je bila i gostovala više puta u Podgorici, te da obožava naš grad i ljude u njemu i da mu se rado vraća.
– Nisam ništa očekivala od ovog gostovanja. Čak sam pomislila: ,,Predstava je o Sarajevu, kako ćete to primiti ovdje“, u smislu da li se to tiče ikoga, jer je konkretno sve u vezi Sarajeva. Međutim, taj prvi aplauz koji smo mi dobili, kad sam se pojavila na sceni, ti po tome znaš da je odmah publika tako dobronamjerna, tako navijački raspoložena. I stvarno, tako je bilo od početka do kraja – prenijela je utiske Amila Terzimehić za MNE magazin.
Za kraj, ovu predstavu možda i najbolje opisuju riječi Mirka Vlahovića koji nam je rekao:
– Ovo nije predstava, ovo je život.
B.R.