KOLUMNE
ŽIVOT: Može li se dobrota naučiti?
Nije bitno koji je dan bio, ni koji broj autobusa, ni koje vrijeme. Bila je gužva, bilo je zagušljivo i tijesno, kasno popodne, kad svi jedva čekaju da se dokopaju kuće i izuju. Dakle, prepun autobus za beogradsku provinciju i na jednoj od stanica, nova putnica, mlađa Romkinja s musavom bebom. Ionako mrtva atmosfera postaje potpuno mrtva – svi spontano okreću glavu, gledaju kroz prozor, kao da traže šta su to propustili prošle noći od radova na Mostu na Adi. Nekoliko minuta potpuna tišina, a onda se javlja jedan glas: pobogu, ustanite ženi, dođite da sjednete ovdje. I odjednom, kao da svima biva neprijatno što su ćutali, što su tih nekoliko stotina sekundi pustili unezvjerenu ženu da gleda gdje će se pridržati a da beba ne udari u nešto, i svi se nešto nude da što lakše prođe do mjesta i brinu za bebu.
Priča je imala hepi-end, ali se i danas pitam da nije progovorila ta uglađena starija plava žena, da li bi majka morala da prestoji tih nekoliko stanica, i koliko često prestoji u prepunom busu. Predrasude jesu opasna stvar, ali one su ovog puta samo sporedna stavka u našoj priči o dobroti, solidarnosti i ljubaznosti. Ionako se po autobusima ustaje samo kad se mora. Zna se koje su to kategorije ljudi, mada nam je i ta stavka rastegljiva u zavisnosti od toga koliko smo umorni za dobročinstvo, i ljubaznost. “Može to i neko drugi, što uvijek ja moram”, potpisujem da ste pomislili bar jednom u životu, pa makar išli da bacite đubre.
Sjećate se kako je lijepa manekenka prije iks godina postala junakinja dana jer je ubijedila momka da ne skoči sa Brankovog mosta? Reagovali smo kao da smo prije toga dobrotu i samilost viđali samo u biblijskim pričama o dobrom Samarićaninu. Da li je dobrota toliko rijetka, da li je ljubaznost nešto što je izumrlo, a javlja se samo kad i Halejeva kometa?
Prije oko pedeset godina, mlada žena pod imenom Kiti Đenoveze ubijena je u svom stanu u Njujorku, po povratku kući. U stanu nije bilo nikoga da joj pomogne, ali je zato desetine svjedoka kroz prozore svojih stanova nijemo posmatralo kako umire. Istraga je potvrdila da su svi čuli buku, vidjeli napad, ali niko nije reagovao. Taj efekat nazvan je “efekat posmatrača”, koji je u stvari pravilo, kad što više ljudi posmatra neku nesreću, manja je vjerovatnoća da će neko priteći u pomoć.
Istina je da svako od nas svakog dana ima šansu da bude, i biva najmanje jednom dnevno ljubazan. Možda nijesmo Englezi da se pri svakom sudaru u prolazu izvinjavamo, možda nemamo ekstremne situacije poput gledanja ubistva, ali smo dovoljno civilizovani da od trenutka kad otvorimo oči, do momenta dok uveče, ponovo, ne počnemo da gužvamo postelju, pokažemo i tu svoju dobru stranu. Ali, kako biramo kad ćemo reagovati ljubazno, kad ćemo učiniti dobro dijelo, pa makar nas to koštalo i taj neko bio potpuni stranac, a kad ćemo samo biti dio efekta posmatrača? Kako dođemo do toga da smo nekad spremni na velika herojstva, a na male solidarnosti nijesmo? Može li se dobrota naučiti?
Ili nam je ona “utisnuta u DNK” u manjoj ili većoj mjeri, samim dolaskom na ovaj svijet, a i u zavisnosti od toga postajemo li kolerik, melanholik, flegmatik ili sangvinik, kako glase četiri vrste temperamenta prema modernoj psihološkoj teoriji?
To je natjeralo istraživače sa Univerziteta u Bostonu da naprave eksperiment u kojem je polovina učesnika podučavana drevnim učenjima tibetanskog budizma. Socijalni psiholog Dejvid Desteno kaže da je u eksperimentu koji je uslijedio ekipa koja je prisustvovala kursu pokazala više samilosti i aktivnog saosjećanja prema drugima. Scena je bila sljedeća: učesnik je sjedio na stolici u čekaonici. Na druge dvije sjedjeli su glumci, a onda bi ušao treći glumac, žena na štakama i u navodnim bolovima. “Po pravilu, od onih koji su posjećivali trening, polovina je ustupila mjesto ženi, a od onih koji nisu, to je učinilo samo 15 odsto”, otkrio je Desteno.
U sjevernoj Kaliforniji, drugi eksperiment pokazao je sličnu stvar. Grupa ispitanika učestvovala je u virtuelnoj igrici, u kojoj je glumila superheroja koji je trebalo da pronađe bolesno dijete i da mu insulin. “Rečeno im je da imaju moći kao Supermen, da mogu da lete i kreću se kako žele”, rekao je profesor Džeremi Bejlinson sa Stanforda. Onda bi “zamorčići” bili vraćeni u sobu, u kojoj bi glumcu poispadao radni materijal. “Oni koji su imali navodne supermoći u virtelnom svijetu, potrčali bi da pomognu i raščiste nered što prije, češće od svih ostalih”, objasnio je Bejlinson.
Efekat posmatrača proučavao je i Mel Slejter na Univerzitetu u Londonu, koristeći 40 navijača fudbalskog kluba Arsenal. Oni bi bili smješteni u sobu u kojoj su pod i većina zidova napravljeni od video-bimova. Bio je to pab, u kojem je bilo virtuelnih civila i još navijača Arsenala. Eksperiment je podrazumjevao da dođe do svađe i tuče, a navijači su, naravno, najviše pomagali kolegama lažnim navijačima, mnogo češće nego civilima.
Sva tri eksperimenta pokazala su da nam je u naravi da se klonimo dobročinstava, iako smatramo sebe dobrima. Ispadne da smo ono “ne zabadaj nos u tuđe stvari” u ovom slučaju bukvalno shvatili. Ali, eksperimenti su pokazali i da je moguće naučiti dobrotu, da se ne rađamo obavezno sa njom i da je možemo izgubiti ako je ne koristimo.
Mel Slejter kaže da je sve u poistovećivanju i u tome koliko se unesemo u situaciju. Sličnog mišljenja je i Desteno, jer u drugima uvijek tražimo “bilo kakav znak sličnosti” kad odlučujemo hoćemo li pomoći ili ne.
Profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu Lajoš Genc ističe da je za potpunije razumjevanje suštine ljubaznosti iz psihološkog aspekta bitan pojam socijalnog ogledala, po kojem se slika koju pojedinac ima o sebi formira na osnovu opažanja kako drugi reaguju na njega.
“Ako smo prema nekome ljubazni, doprinosimo poboljšanju slike koju ta osoba o sebi ima, a istovremeno i sebe doživljavamo u povoljnijem svjetlu.”
Profesor kaže da je još Aristotel isticao ljubaznost kao pomoć nekome ko je u nevolji, bez da se išta očekuje zauzvrat, a da je Niče smatrao da su ljubaznost i ljubav “najljekovitije biljke” i najvažniji činioci u ljudskim odnosima.
“Postoji i shvatanje da je stvaralaštvo Šekspira u stvari proučavanje ljubaznosti kao ključnog svojstva čoveka, a Stivenson je bio mišljenja da je ljubaznost srž ljubavi. Mark Tven je tvrdio da je ljubaznost govor koji čuju i gluvi, a čitaju i slijepi. Zasigurno bi svi oni zdušno podržali Svjetski pokret ljubaznosti, na čiju inicijativu se već petnaest godina (od 1998) 13. novembar obilježava kao svjetski dan ljubaznosti, kad se pojedinci podstiču da čine nesebična dijela.”
Žana Poliakov, novinarka i “life coach”, navodi da se ljubaznost može naučiti, jednako kao i neljubaznost. Ona navodi da djeca “dolaze na svijet ljubazna, nasmijana i razigrana, a da ih mi posle pretvorimo u svoje tumačenje svijeta”. “No, čak i s ograničavajućim uvjerenjima o neljubaznom i okrutnom svijetu oko nas, moguće je sebe ‘prevaspitati’, odnosno kad promjenimo sebe i svijet oko nas se mijenja. Što smo mi ljubazniji i svijet oko nas će postajati takav, svijet nije ništa drugo nego naša refleksija.”
Spisateljica Ivana Kuzmanović vjeruje da se ljubaznost može i naučiti i razvijati, kao i da bi ova vještina trebalo da bude obaveza u svim djelatnostima koje podrazumjevaju kontakte s ljudima. “Promjena je uvijek moguća, ako je želimo. Ljubaznost se može razvijati u dva kolosijeka: ili kao vještina, jer ‘nije teško biti fin’ i ‘lijepa riječ gvozdena vrata otvara’, ili kao samoaktuelizacija pojedinca, kad ljubaznost postaje prirodan način ispoljavanja osobe, koja je u stanju ljubavi prema sebi i svijetu koji je okružuje.”
…Profesor Genc podsjeća da su nedavna istraživanja u SAD i Kanadi pokazala da ljubaznost dovodi do povoljnih konsekvenci ne samo što se tiče doživljaja sreće kod djece – koja su i bila dio eksperimenta – već i u odnosu na funkcionisanje odjeljenjskog kolektiva.
“Istraživanja takođe pokazuju da učenici od svojstava ličnosti svojih nastavnika visoko vrijednuju crtu ljubaznosti, pa preferiraju umjereno ekstrovertne, emocionalno stabilne i saradljive nastavnike. Poznato je da se i u ugostiteljstvu, pa i u prodaji, pri izboru personala često više polaže na socijalnu kompetenciju i ljubaznost, nego na znanje. Iako je pitanje povezano sa mogućnošću učenja ljubaznosti u odrasloj dobi predmet mnogih rasprava, čini se razumnim prihvatiti argumente koji sugerišu da se psihološkim intervencijama i treninzima obrasci ponašanja karakteristični za ljubaznost mogu razviti i pretvoriti u naviku.”
Autor: Zorica Marković
Izvor: nedeljnik.rs
