DRUŠTVO SLAJDER

LET OKO SVIJETA: Filozofija Ugande: Ne treba nam sat, mi imamo vrijeme

Smještena  na samoj liniji ekvatora, lijepa u svojoj skromnosti, Uganda je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Graniči se sa Tanzanijom, Kenijom, Južnim Sudanom, Demokratskom republikom Kongo i Ruandom sa kojima osim granične linije dijeli i burnu političku prošlost. Danas je relativno politički stabilna zemlja spremna da odgovori na pitanja radoznalih turista.

Čim sam napravila prvi korak izvan Entebe, međunarodnog aerodroma, bila je porušena moja prva pretpostavka – biće nepodnošljivo vruće i moraću da ubrzam hod da što prije dođem do autobusa koji će me odvesti u grad. Izlazim, a umjesto talasa vrućine, osjećam lagani povjetarac koji u Intervalima nanosi miris svježeg manga. Već tada znam da ću,da bih doživjela Ugandu,paradoksalno jednu od najplodnijih i najsiromašnijih zemalja Afrike, morati da zaboravim sve što sam čitala o njoj, otvorim um i udahnem vrelo februarsko ljeto  Afrike na svoj način. Bilo je nešto u pogledu koji se zadržao duže i uspio da u sekundi namami osmijeh na moje lice, kada sam potpuno nepripremljena pružila ruku g-dji Jamamtu.

 ,,Dobrodošli u Ugandu”, izgovorila je ne pustivši moju ruku, već je preklopivši drugom, da zapečati prvi pozdrav. Kej, kako se ubrzo i

predstavila imala je jedno od onih lica koja djeluju poznato, iako sam znala da se nas dvije nikada nismo mogle sresti. Kroz tijelo mi je prostrujala topla krv i osjetila sam se dobro. Taj me osjećaj neće napuštati ni svih narednih mjeseci istraživanja ove afričke zemlje.

U Kampali, glavnom gradu i finansijskom centru Ugande, susrijećem lica na kojima su nacrtani osmijesi gostoprimstva i pogledi topliji od sunca, tu, u zemlji koja leži na liniji ekvatora i gdje dnevna svjetlost u prosjeku traje 12 sati.

Putujući svijetom, moja polazna tačka da najviše o zemlji i njenoj filozofiji možemo saznati ako samo posmatramo njene ljude, iznova se pokazuje tačnom. Tako je ta ideja, od hipoteze za mene postala teorija. Tada se ne treba zagledati u one na visokim pozicijama, na plakatima za predstojeće izbore u savršenim odijelima i idealno izračunatom uglu pod kojim se fotografiše profil budućeg predsjednika opštine.

Uđite u srž grada i shvatićete kako običan narod, običan kao vi i ja, provodi radni dan – šta prodaju, i još važnije šta rade i kakvi su kad ništa ne prodaju. O čemu pričaju, čemu se smiju, da li otimaju jedan drugom mušterije i kupce? Nađite se zaglavljeni u saobraćaju u centru Kampale i vidjećete kako reaguju kada kasne, kada pretiču i kada shvate da će u istoj koloni u petak poslije posla ostati još 45 minuta.  Boda boda je najčešće korišćeno prevozno sredstvo u istočnoj Africi. To su motocikli koji prevoze šta god je potrebno – putnike, cijele porodice i namještaj ako se sele. Jeftiniji su od taksista i zbog lakoće izbjegavanja gužvi mnogo popularniji. Bezbjedni su onoliko koliko tako izgledaju, ali predstavljaju dobru priliku za stvaranje početnog kapitala za mlade preduzetnike. Tomas je jedan od njih koji planira da otvori svoju boda boda firmu koja će, obećava, biti najbezbjednija u Kampali. “Kao vozač vidim sve što bi se moglo popraviti. O tome ne pričam šefu jer ne želim da mi ukrade ideje za moj biznis”, objašnjava mi 23-godišnji mladić, rođen u istočnoj Dzindzi, drugom velikom gradu Ugande.

BODA BODA

Ime ovog prevoznog sredstva ukratko opisuje njegovu inicijalnu svrhu – prevoz putnika od granice Kenije do Ugande za sve one koji su se htjeli nagoditi za dobru cijenu kako ne bi hodali kilometrima do svog odredišta. Vremenom je od “border, border” (sto je označavalo granični prelaz) uz brzinu izgovora i afrički akcenat nastao boda boda kako se i danas zove.

PLODNA ZEMLJA NILA

Bosede

Uganda ima jedno od najplodnijih zemljišta na svijetu. Razlog tome je i taj što je jedna od 11 zemalja kroz koju protiče najduža rijeka na svijetu – Nil. Pored safarija i nacionalnih parkova, glavna turistička atrakcija je odlazak na njen izvor – ili ono što stanovnici Ugande zovu njenim izvorom -jezero Viktorija. Za ljubitelje adrenalina, među kojima sam i ja, organizovan je sa izvora rafting ovom, skoro tri kilometra širokom, rijekom. Dan je naporan – osam sati veslanja gustom vodom Nila i sedam brzaka koji uvijek imaju neizvjesan kraj. Naš skiper, Bosede,  ima više od deceniju iskustva sa, naizgled mirnim tokovima Bijelog Nila i kaže da je do sada imao “svega” dvije nezgode.

 “Ništa zbog čega bi prekinuli ove ture”, dodaje Bosede da odgovori našem upitnom pogledu dok se približavamo prvom brzaku. Njegovonime na zvaničnom svahili jeziku znači dijete nedjelje.

Svahili i engleski su jezici koji su u oficijalnoj upotrebi. Pored toga govori se još 30 afričkih dijalekata koji se vezuju za brojna plemena različitih regija Ugande kao što su Baganda koje je najbrojnije, zatim Ankole, Toro, Basonga, Acioli i drugi. Koliko ima razilčitih plemena, barem je isto toliko i tradicionalnih plesova. U istočnoj regiji, u Basoga plemenu pleše se Tamenhaibunga kojim se izražava važnost ljubavi i prijateljstva. Njegovo ime znači u bukvalnom prevodu “dobri prijatelji piju zajedno i ne svađaju se ako slome čase kad nazdravljaju”. Vjerovatno najprepoznatljivi je Kiganda ples koji se izvodi u čast kralja Bagande. Smatra se komplikovanim plesom jer se izvodi samo uz ritam bubnjeva i pomjeranje kukova, pa se od plesača očekuje velika preciznost i talenat.

KAKO KUCA SRCE UGANDE

Pored svih ljepota Ugande, najveći utisak na mene ostavili su Uganđani. Ima nešto u njihovom načinu kretanja i tom stisku ruke koji ne popušta do samog kraja razgovora. Oni vas time svjesno pozivaju da cijelim svojim bićem učestvujete u tom odnosu koji se rađa, ma koliko on djelovao kratko i beznačajno. Nije teško predati se takvom odnosu jer je topao i umirujući, podsjeća vas da sigurno imate bar toliko vremena da sagovorniku pružite svoju punu pažnju. To, nama iz drugačijih kultura,može djelovati pomalo neobično, budući da se kod nas dobar stisak ruke mjeri jačinom uložene snage u isti. Na evropskom i američkom kontinetu na primjer, rukovanje se završava relativno brzo čime je uspostavljena inicijalna konekcija, time i zadovoljena pretpostavka za nastavak razgovora. Ovdje, na istoku Afrike jačina stiska je izlišna mjera za dobrog sagovornika, kvalitetan razgovor ili poslovni dogovor. Uganđani, po riječima gospođe Jamamtu, rukovanje vide kao “pranje ruku”. Ne Pilatovskom smislu oslobađanja od krivice, već kao metafora za odnos u kojem obje strane dobijaju jednako – razmjenjuju mišljenja, savjete i dobru energiju kroz taj jedan tako običan gest rukovanja kojem je ključna svrha – razmjena. 
A hod? Opet neobičan za nas i naš 21.ubrzani vijek u kojem kasnimo prije nego što smo i napravili plan. Žene hodaju bose ili u jednostavnim, lakim papučama kojima se vide samo vrhovi ispod dugih raznobojnih suknji koje savršeno pristaju njihovoj puti. Korak je lak, usporen, ali ritmičan. Gornji dio tijela se ne pomjera puno, sav pokret smješten je u predio kukova. Kada pogledate ka ramenima i licu žena iz Ugande, shvatate i zašto je to tako prirodno. Ona često na svojim grudima ima u maramu ušuškanu bebu, a na leđima makar još jednog malog člana porodice. Vrat je uspravljen i čvrst, pogled koncentrisan da isprati sav saobraćaj na putu, a na glavi velika pletena korpa prepuna voća. Kej kaže da te korpe znaju da teže i do 10 kilograma. Ona to zna jer je ovo tradicija i u njenoj porodici koja se prenosi sa starijh na mlađe žene u kući.

 

ČERČILOV AFRIČKI BISER I AMINOVA UGANDA

Prije pedeset godina Uganda je proglašena “Biserom Afrike”. Ovo ime je popularizovao britanski premijer Vinston Čerčil koji je polagao nade u novoformiranu nezavisnu republiku sa obećavajućom ekonomijom, funkcionalnom demokratijom i nacionalnim parkovima pred kojima zastaje dah. Nekada idealna lokacija za safari odmor, rafting plodnim Nilom koji se širi ka Egiptu, pecanje na jezeru Viktorija koje dijele Uganda, Kenija i Tanzanija ili lutanje među krdima slonova u nacionalnom parku Kraljice Viktorije, posljednjih godina radi na obnovljanju svog turističkog potencijala i trudi se da opravda epitet dobijen od Čerčila.

Gotovo četiri decenije nasilja, političkih preokreta i potpunog ekonomskog kolapsa započete su presedanima prvog premijera nezavisne Ugande Miltona Obotea, a nastavile se za vrijeme osmogodišnje vladavine surovog režima Idi Amina pretvaravši Ugandu polako iz potpuno sigurnog mjesta, u ono opasno za život.Procijenjeno je da je za vrijeme Aminove vlade život na brutalne načine izgubilo više od 300 000 ljudi – pripadnika opozicionih režima, Aminove vlade, civila, stranih i domaćih novinara.

Pod budnim okom bezbjednosnih snaga, u malom stanu u mirnom kraju Londona, nakon 20 godina u egzilu, Henri Kijemba napisao je knjigu koja detaljno svjedoči o monstruoznim zločinima kojima je kao član Aminove vlade prisustvovao pet godina prije nego što je našao način da živ napusti zemlju sa porodicom.

“Autsajderu, Aminov rezim djeluje neobjašnjivo. Kako je jedan takav čovjek mogao da dođe na vlast i na njoj se održi?On je gotovo nepismen, krajnje nemilosrdan, politički laik, a njegovo nasilje nepredvidivo. S druge strane, on je velikodušan i veseo i ima izvrsne talente – za praktične kratkoročne akcije, za pretvaranje slabosti u prednosti i ulogu vođe među svojom bandom kriminalaca…” – ovako Kijemba opisuje tadašnjeg vođu Ugande, nekadašnjeg bokserskog šampiona teške kategorije, koji je imao pet zakonitih žena i 43 djece.

Yoweri Musevni, aktuelni predsjednik Ugande na vlasti je 25 godina. Na vlast je došao osamdesetih godina kada je formirao Nacionalni pokret otpora koji su činile žrtve i siročad Aminovog režima. Musevni i njegova vlada idalje pokušavaju da uspostave vladavinu zakona koja funkcioniše i stvore bezbjedan prostor za ugandjane. Iako je Komisija za ljudska prava formirana, Uganda mora da pređe još puno kilometara kako bi se nazvala slobodnom, demokratskom zemljom. Od 2014. godine homoseksualizam, njegovo podržavanje ili propagiranje je zakonom zabranjeno i nosi kaznu od dvije godine zatvora do doživotne robije.

Časopis Rolling Stone je 2010.godine bio na meti svjetske kritike kada je na naslovnoj strani objavio fotografije, imena i adresa 100 ljudi “optuženih za sodomiju” i pored njihovih imena dodao “objesite ih”.

Nisu samo ljudi bili ti koji su u tim godinama patili: bogata fauna divljih životinja bila je ozbiljno ugrožena jer su brojne gerilske grupe uz odobrenja Idi Amina svoj hobi nalazile u lovu i ubijanju divljih životinja svojstvenih ovom dijelu svijeta. Ipak, danas slobodna i relativno politički stabilna Uganda nalazi načine da se ,,vrati u igru”. U protekle dvije godine Kampalu, Dzindzu i nacionalne parkove ove istočnoafricke zemlje posjetilo je blizu 1.5 miliona turista. Najviše dolaze “begpekeri” u potrazi za avanturom ili oni koji pristaju samo na luksuz inisu zainteresovani za traženje “esencije Afrike”, već za zatvoreni hotelski kompleks u kojem imate sve što poželite.

Nastavak brutalnosti

Ni poslije Idi Amina, nasilje nije potpuno napustilo biser Afrike. Ozloglašena gerilska grupa Lord’s Resistance Army (Božja vojska otpora) posljednje dvije decenije teroriše ljude na sjeveru Ugande i susjednim zemljama. Ova paravojna formacija odogovorna je za smrt desetina hiljada civila, ukljucujuci I djecu. Predvodi je samoprozvani vodja Dzozef Koni.

…Ujednačen, ritmičan hod i savršeno odmjereni pokreti kukova. Ništa manje elegantan nije kada na glavi nose teret za cijelu porodicu ili kada im u susret dolazi cijela kolona nestrpljivih taksista koji viču i sviraju. Ne nose satove i djeluju kao da nigdje ne žure i nikad ne kasne. I dalje posmatram jednostavan život Ugande sa blagim osmjehom i začuđenim pogledom pa gospođa Jamamtu osjeća potrebu da mi još jednom objasni. “Draga, nama ne treba sat. Mi imamo vrijeme”.

 

Marija Rašović

(Marija Rašović iz Podgorice, nakon što je diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i završila masters  u Madridu, živi i radi u Abu Dabiju. I putuje… Njena zapažanja pretočena u tekstove bićete, uvaženi čitaoci, u prilici da čitate na portalu MNE magazin)