Crnogorska rediteljka Marija Perović prva je žena filmski i televizijski reditelj u istoriji Crne Gore. Uprkos brojnim profesionalnim angažmanima široj javnosti postala je poznata nakon autorskog filma ,,Opet pakujemo majmune” u kojem su glavne uloge tumačili Andrija Milošević i Jelena Đokić i za koji je dobila nagradu za najbolju režiju na Jugoslovenskom filmskom festivalu u Novom sadu. Kao TV rediteljka uradila je više od 300 televizijskih emisija za Radio-Televiziju Srbije, Televiziju Crne Gore, podgoričku TV IN i beogradsku televiziju Avala. Bila je scenaristkinja i rediteljka većeg broja reklama, namjenskih spotova i filmova. Članica je međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESSCI. Trenutno je angažovana kao profesorka na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju i živi na relaciji Podgorica-Beograd-Cetinje. Marija ima kćerku Saru, a posljednjih nekoliko godina je u vezi sa glumcem Peđom Bjelcem.
U ovonedjeljnom izdanju rubrike ,,U ogledalu” Marija otkriva detalje iz perioda odrastanja, na čemu insistira u poslu, šta je potrebno za pravu ljubav i kojeg umjetnika bi oživjela.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
-Na Politikin zabavnik, stripove Rip Kirbija, Ben Bolta, Modesti Blejz, crtanje sa jedne strane, na iskucanim papirima koje su roditelji donosili kao zapisnike sa sastanaka (to bi danas bila neka vrsta reciklaže), smišljanje i pričanje priča po podu velikog stana. Ja bih legala i crtala, ukućani bi me preskakali. To se danas zove ,,virtuelni svijet“ koji smo ranih osamdesetih pravili sami, i svako je kreirao svoju sopstvenu video igricu. Ja sam voljela tu fazu ,,Moja mašta može svašta“. Na ,,nepravdu “ i roditeljsku strogost zbog koje nisam mogla da gledam ,,Otpisane “ jer su se emitovali poslije 19 i 30, a morala sam u krevet. Na moj rođendan (nismo slavili slavu, a 15. decembar je u pitanju) i bilo je to veliko zezanje i za male i velike. Igrali bi se kauboja i indijanaca, ili partizana i Njemaca, dok su odrasli pričali i pričali. Na nemogućnost da kažem da mi je dosadno, dok je danas to osnovna uzrečica djece. Sjećam se i svih mogućnosti koje mi je osmišljavanje svog vremena u svijetu odraslih kasnije ,,otvorilo“ u životu. To su mi asocijacije na djetinjstvo.
Sjećate li se prvog honorara i kako ste ga potrošili?
-Hahah…Nekako sam ,,nasilno“ htjela da prekinem djetinjstvo i ranu mladost, i da porastem uprkos svemu. Sjećam se, mislim da su bile u pitanju filmske kritike i neke emisije za Televiziju Beograd, i moje 23, 24. godine u kojima je razvod bio u toku, moja velika potreba da pokažem svima da sam ,,finansijski održiva“. Nijesam ga potrošila na zezanje, već na isticanje prava i sloboda žene. Iz današnje vizure mene kao ultimativne klinke, tj. mene u muškom i balkanskom svijetu, uvijek sam bila Kalimero, crtani koji više poznajem iz rečenica moje majke, da mi je sve nepravda!
Na čemu insistirate u poslu?
-Prije svega na posvećenosti i strasti. Imam sreću da volim svoj posao, u svakoj formi u kojoj se njime bavim, i na pametnim saradnicima. Imam jedan problem: draži mi je pametan nego poslušan saradnik, što često nije i najmudriji princip.
Koju knjigu ili film bi ste preporučili?
-,,Udala sam se za komunistu” – Filipa Rota, ,,Korekcije“ i ,,Slobodu“ Džonatana Frenzena. ,,Mladost“, Paoloa Sorentina, jedna sam od rijetkih koja manje voli njegov prethodni film, zatim ,,Ljubav“ Hanekeov. A sada razmišljam o holivudskoj kinematografiji koju suštinski volim najviše i izdvajam bilo koji film Hičkoka, Hoksa, Vajlera i Vajldera. Ponovo ih gledam sa studentima, a oni neće da mi kažu da ih takvim filmovima mučim. U posljednje vrijeme prijao mi je ,,LALA lend“, pa čak i ,,Logan“.
Jelo koje najviše volite?
-Kao mala sa radošću sam jela ribu. Onda su me naučili da treba da se jede sve. U međuvremenu sam saznala da sam krvna grupa A koja voli ribu i sve sireve. Nisam probirljiva, ali najviše volim ribu i to morsku više od riječne, na sve načine.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
-Ne odustati nikada od iste. Ideja da prava ljubav postoji čak i kada vam se, što se svima desi, učini da to nije. A sada malo nefilozofije: razumijevanje razlika više nego sličnosti, mada je neophodno da sličnosti preovladaju, poštovanje i mnogo poljupaca… I svega onoga što iz poljubaca slijedi.
Putovanje koje pamtite?
-Ono što mi uvijek uzvrati ljubav su putovanja. Trenutno posljednje u Tokio. To jeste drugi svijet i jesi ,,Izgubljen u prevodu” povremeno, bez obzira na svu komunikativnost i potrebu da sve prevedeš. Drugačije i posebno, al’ na dobar način. I jedno koje mi je bilo potrebno da povjerujem da je ova ljubav prava, u Amsterdam.
Kojeg umjetnika biste oživjeli i zašto?
-Svi oni koje volim su mi i dalje ,,živi“, i nekada se bolje popričam sa njima nego sa ljudima oko sebe. Da budem lokal patriota, napisaću Njegoša, da bi ga pitala je li i dalje ,,sreća il nesreća kad neko malo stoji na brdu“. Neke od gore napisanih reditelja, jer mislim da nedostaju kinematografiji danas. Ali, istinski ne bih nikog. Svi meni dragi ljudi, a često su iz te oblasti, a sa puno njih sam na ,,ti“, su mi i dalje živi. Da mogu sebe bih prebacila u šezdesete ili sedamdesete u SAD da se malo družimo, iako nikog od njih nisam sada pomenula. Jer neki su živi, a kao da nisu. Ovo vrijeme je za neke druge.
Koja je pjesma vašeg života?
-Moj izbor je numera ,,We can work it out“ od ,,The Beatles”. ,,For fussing and fighting, my friend“, iako se često ,,spotaknem” o stihove koje sam potražila na engleskom, koji se pretvore u ,,We all live in the yellow submarine“. Ali ja stvarno mislim da je život kratak da bi ga trošili na gluposti, iako i samu sebe u sopstvenom često demantujem.
I.M.
Foto: Privatna arhiva