Đurđevdan je hrišćanski i narodni praznik koji se proslavlja 6. maja (23. aprila po starom kalendaru).
Sveti Đorđe je svojim praznikom svakako zauzeo mjesto starog srpskog božanstva plodnosti Jarila i njegovog praznika. Crkva na ovaj dan obilježava pogubljenje Svetog Georgija, koje se desilo 23. aprila 303. godine.
Sveti Đorđe se na ikonama predstavlja na konju, u vojvodskom odijelu, kako s kopljem probada aždaju. Nešto dalje od njega stoji žena u gospodskom odijelu. Aždaja na ikoni predstavlja mnogobožačku silu koja je „proždirala“ nevine hrišćane. Sveti Đorđe ju je, po vjerovanju, pobijedio i svojom mučeničkom smrću zadao smrtni udarac „neznaboštvu“. Pod pobjedom koju je Sveti Đorđe odnio nad aždajom, vjerovatno se misli na prekid progona hrišćana, deset godina poslije njegove smrti, i proglašenje hrišćanstva zvaničnom religijom Rimskog carstva od strane cara Konstantina. Žena na ikoni je možda i sama sveta Aleksandra, žena koja se tradicionalno poistovjećuje sa Priskom, suprugom cara Dioklecijana, i vjeruje se da predstavlja simbolično mladu hrišćansku crkvu.
Đurđevdan se smatra granicom između zime i ljeta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre useve. Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i vjerovanja, pa i magijskih radnji.
Glavni običaji su: pletenje vjenaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na rijeci. Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili berićetni – da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru. Ponegde je običaj da ovo kićenje zelenilom vrše na sam Đurđevdan prije zore.
Takođe, opletu se vjenčići od „đurđevskog cveća“: đurđevka, mlečike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti venci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sljedećeg Đurđevdana. Mnogi prave krstove od leskovog pruća i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama – da bi se sačuvali od grada (slično krstovima od badnjaka za Božić).
Uoči Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno proljećno bilje, a onda odmah spušta: dren, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću koja je ostala od Uskrsa; to se zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći. Ujutru se svi redom umivaju vodom: deca – da budu zdrava kao dren, djevojke – da se momci grabe oko njih, stariji – da budu zdravi, domaćin – da mu kuća bude dobro čuvana.
Veliku važnost ima i kupanje na rijeci, prije sunca (ponekad se u rijeku bacaju vjenci od raznog cvijeća, ili se sipa mlijeko). Da bi bili zdravi i jaki, ljudi su se kitili cvećem i biljem, opasivali se vrbovim i drenovim prućem. Ponegdje se mladež ljuljala na drenovom drvetu, „da bi bila zdrava kao dren“, a djevojke su se valjale po zelenom žitu, „da bi im kosa rasla kao žito“. Posebnoj je za ove običaje značajno bilje (poput selena, koprive, vrbe, drena, zelene pšenice itd.), kojim se ljudi i žene kite, ili „pričešćuju“ ili potapaju u vodu, u kojoj će se kupati, ili se po njima valjaju, ili (ako je drvo) ljuljaju…
Narod na Đurđevdan, rano prije zore, odlazi u prirodu zajednički na „đurđevdanski uranak“, na neko zgodno mjesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored rijeke. Za ovo se pripremi jelo i piće; obavezno se pripremi jagnje na ražnju a oni koji su za to zaduženi, odu mnogo ranije na zakazano mjesto i otpočnu sa pripremama tako da se ražanj već uveliko okreće kad ostali dođu. Pjesma, igra i veselje traju često i do podne.
Na đurđevdanskim urancima se mladi opasuju vrbovim prućem „da budu napredni kao vrba“, kite zdravcem „da budu zdravi kao zdravac“, koprivom „da kopriva opeče bolesti sa njim“, i selenom „da im duša miriše kao selen“.
Zemljoradnici su oko sela orali brazdu koja je činila magijski krug u koji zle sile nisu mogle da prodru. Ovaj praznik naročito poštuju stočari. Ovog dana se stoka istjeruje u planine na ljetnje paše. Tada se kolje prvo jagnje čijom su se krvlju, radi zdravlja, ukućani mazali po čelu i obrazima. Sakramentalna žrtva jagnjeta, s kojim se „pričešćuju“ sva djeca, ujedno je bio i najvažniji od običaja za taj dan.
Prije Đurđevdana ne treba selena brati ili mirisati, a na Đurđevdan svako uzme po jedan stručak te omiriše i zadjene se za pojas, a djevojke i mlade za đerdan. Na Đurđevdan ne valja spavati, „da ne bi boljela glava“, a ako je neko spavao „onda na Markovdan da spava na tom istom mjestu“. Smatra se da na Đurđevdan djeluju vještice i druge zle sile, zbog čega su seljaci palili velike vatre „da bi zaštitili sebe i selo“.
Običaji vezani za Đurđevdan se vrše prije izlaska sunca, i to često na rijeci, što svakako ima svoj magijski značaj. Međutim, najveći broj običaja spada u čistu magiju, kod čega onaj, koji ih vrši, nema u vidu nikakvog određenog demona ni božanstvo.
Žene i djevojke donesu uveče kući „omaje“ tj. vode sa kola vodeničnoga, „da se od njih svako zlo i prljavština otrese i otpadne“, kao omaja od kola, i stave u nju različitog bilja a naročito selena, da prenoći, pa se ujutru njom kupaju u gradini pored selena i pored ostalog cvijeća.
Vjerovalo se, ako je na Đurđevdan vedro, da će biti plodna godina, a ako na ovaj praznik i sjutradan bude padala kiša da će ljeto biti sušno.
Izvor: kurir.rs