Humanitarne akcije jesu česte u Crnoj Gori, ali ishod svake od njih nije uvijek zadovoljavajući. Kada je potrebno sakupiti novac za liječenje pojedinaca građani se masovno ujedinjuju što se isto i ne dešava u slučajevima kada se apeluje na pomoć siromašnima. Pojedini stručnjaci za MNE magazin su pojasnili koji su to razlozi ovakve pojave, ali i ocijenili koliko je crnogorsko društvo danas empatično i kako učestale humanitarne akcije mogu da izazovu negativne reakcije.
Za sociologa Srđana Vukadinovića, sudeći prema njegovim riječima, ne postoji dilema jesmo li empatični. On je podsjetio na uspiješne akcije u kojima se prikupljala pomoć za liječenje dječaka i djevojčica, a koje su i ,,ujedinile Crnu Goru“.
-Društvo ima visok stepen empatičnosti. Kad dođu, nažalost, ovakve situacije, vidi se da Crna Gora nije ono što je politika predstavlja –podijeljena i razdijeljena – kaže on.
Nepovjerenje
Građani u određenim akcijama koje imaju socijalnu dimenziju ne pokazuju posebno interesovanje. Jedna od brojnih koja je obilježila prošlu godinu je i akcija ,,Kuke dobrote“ koja je bila kratko aktuelna na društvenim mrežama, a u sklopu koje su građani na kukama dobrote mogli da ostave hranu i čistu odjeću za one u teškoj materijalnoj situaciji. Sociolog Vukadinović kaže da u zbirnim akcijama humanitarnog tipa, u kojima nijesu istaknuta imena i prezimena ljudi sporno to što ,,mi ne znamo gdje će pomoć poći“.
-Tu nedostaje povjerenje. To je danas najskuplji proizvod na crnogorskom političkom i društvenom tržištu – rekao je on.
Kada su humanitarne akcije u pitanju sociolog smatra da mnogo više treba očekivati pomoć od ljudi koji imaju trgovačke lance, preduzeća koja mogu puno bolje da pomognu od građana.
-Trgovački lanci mogu da to riješe veoma lako i brzo –kazao je Vukadinović.
On je istakao na važnost da su Crnogorci i Crnogorke u akcijama pokazuju da su drugačiji nego što su u svakodnevnom životi kada uđu u političke vode i kada počnu da se dijele po različitim osnovama.
-Dobro je poručiti Crnogocima i Crnogorkama da bi puno bolje bilo da mnogo više pokazuju tu empatičnu stranu, tu stranu humane dimenzije svoje ličnosti čovjeka, nego stranu koja pokazuje podjele, sukobe…. – rekao je on.
,,Ja generacija“
Psiholog Marko Minić ima drugačije mišljenje kada je riječ o empatičnosti crnogorskog društva. On smatra da je naše društvo, iscrpljeno raznim iskušenjima, hronično u zoni preživljavanja i sa poljuljanim vrijednosnim orijentirima u vaspitnim stilovima, pod pojačanim rizikom od generisanja ,,Ja generacija” koje funkcionišu po principu niskog frustracionog praga, mantrom ,,moraš da mi ugađaš” i smanjenim kapacitetom za empatiju.
-Društvo koje ne podstiče razvoj empatije od rane dobi, rizikuje da postane skup bezobzirnih, egocentričnih pojedinaca lišenih kapaciteta za emocionalnom razmjenom – rekao je on.
Kada se kaže empatija, nerijetko je, kaže, prva asocijacija sintagma ,,uskočiti u nečije cipele“, ,,biti u nečijoj koži“, ,,staviti se u nečiju poziciju“. Iako korisno, prema riječima Minića, ovakvo određenje je nedovoljno precizno i čak pomalo narcisoidno.
-Empatija se zapravo odnosi na sposobnost tačnog razumijevanja nečijeg unutrašnjeg svijeta ili situacije, a ne stavljanje sebe u situaciju drugog i sopstveno proživljavanje tuđe situacije. Samo na taj način je moguće saznati nešto o drugoj osobi, umjesto iskorišćavanja tuđe pozicije da bismo naučili nešto o sebi. U tom smislu, da bi se empatisalo, potreban je kapacitet da se na trenutak decentriramo od sopstvene perspektive i otvorenost da se otkriva različitost drugoga. Potrebna je zrelija mentalna sposobnost od prostog saosjećanja gdje se reaguje emocijom na nešto što drugi osjeća – kazao je on.
Bojazan
Prema njegovim riječima, ljudi pristupaju humanitarnim akcijama vodeći se različitim motivima, u rasponu od onih krajnje altruističnih, pa do narcisoidnih. Minić navodi da ako uzmemu u obzir isključivo motive koji se zasnivaju na autentičnoj želji da se pomogne, onda je važno da je apel za pomoć na neki način komplementaran sa vrijednosnim sistemom osobe koju želi da pokrene.
-Prema tome, pretpostavka je da će odziv na akciju biti manji ako njen sadržaj ,,ne nadražuje” sistem vrijednosti ljudi koje pretenduje da aktivira. Kako su zdravlje i život visoko rangovani u vrijednosnom sistemu velike većine ljudi, to povlači za sobom izraženiju tendenciju ka reagovanju – kaže on.
Ono što njega, dodaje, brine jeste izmještanje sistemske odgovornosti i preplavljenost javnosti pozivima na humanitarnu pomoć kada se radi o teškim zdravstvenim stanjima djece i odraslih. Ovakva pojava, rekao je, može voditi redukciji senzibiliteta i saosjećajnosti i posledično težem pokretanju na akciju.
-Drugim riječima, ako se ovakav trend nastavi, moguće je očekivati da ljudi ,,emocionalno otupe“ tj. da se prag emocionalnog senzibiliteta pomjeri visoko tako da će se apel za pomoć čuti samo kad su u pitanju senzacionalni i ekstremno dramatični događaji – kazao je Minić.
N.Đ.