Mirko Raičević, kapiten podgoričkog fudbalskog kluba ,,Mladost” od svoje osme godine je u fudbalskim vodama. Danas kao tridesetpetogodišnjak sa iskustvom igranja u zemlji i inostranstvu kaže da situacija u fudbalu nije ista kao kada je počinjao. Trenutno osim angažmana u pomenutom klubu završava i usavršavanje za dobijanje licence B za trenera jer planira da nakon završetka aktivne fudbalerske karijere ostane u “istoj priči”. On je u razgovoru za MNE magazine u rubrici ,,U ogledalu” kazao da povlačenje još ne planira, ali će se ono vjerovatno dogoditi za godinu do dvije. Mirko je već deset godina u skladnom braku i otac je šestogodišnjih blizanaca Vukote i Milije sa kojima nakon povratka iz inostranstva, prije dvije godine, provodi sve svoje slobodno vrijeme u želji da nadoknadi propušteno.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– To je, prije svega, bezbrižan period života. Moje djetinjstvo nisu obilježili mobilni telefoni, kompjuteri i virtelni svijet, što smatram prednošću u odnosu na današnju djecu. Beskrajne igre sa društvom iz kraja čini mi se da su obilježile svakog od nas ponaosob.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara i na šta ste ga potrošili?
-Bila je to neka „sitna premija“ dok sam još igrao u mlađim kategorijama. I ne sjećam se tačno koliko je to bilo. Ono „konkretno“ dobio sam po dolasku u Fudbalski klub „Obilić“. Tada sam kao omladinac sa ekipom osvojio turnir u Francuskoj, u Parizu. Po dolasku u Beograd smo od tadašnje gazdarice Svetlane Ražnatović-Cece dobili honorar čijeg se iznosa ne sjećam, ali znam da sam uspio da adaptiram dio porodične kuće.
Na čemu insistirate u poslu?
-U poslu insistiram na profesionalizmu i preuzimanju odgovornosti. U današnjem fudbalu profesionalizma je mnogo manje nego kada sam ja počinjao da treniram i igram. Sada je, čini mi se, mnogo lakše postati fudbaler i mnogo više pažnje se poklanja nekim sporednim stvarima da kažem ne sportskim. 
Koju knjigu ili film biste preporučili?
-Kada su u pitanju knjige, moj izbor je „Alhemičar“ od Paola Kuelja i „Sicilijanac“ od Maria Puza. Iako sam ih relativno davno pročitao, čini mi se da svaki detalj i citat pamtim. Iako sam ljubitelj i inostrane i naše filmske produkcije, film bez premca je „Kum“.
Koje jelo najviše volite?
-Nijesam neki „probirač“ kad su jela u pitanju. Ako moram da odlučim, onda će moj izbor uvijek biti neko kuvano jelo. Što bi u našem kraju kazali, samo da „se jede kašikom“.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
-Kao neko ko ima desetogodišnje bračno iskustvo kažem da je za pravu ljubav na prvom mjestu neophodno uzajamno poštovanje, razumijevanje i povjerenje. Sve ostalo su finese.
Kojeg umjetnika biste oživjeli i zašto?
– Moj izbor bi bez sumnje bio Leonardo da Vinči. Zato što je bio ispred svog vremena i benefite njegovog stvaranja osjećamo i danas. Vjerujem da su i danas među nama njegovi izumi bili bez premca.
Putovanje koje pamtite?
– Osim stalnih putovanja sa klubovima tokom kojih sam imao prilike da vidim najrazličitije gradove i kulture, najdalje sam bio u Japanu. Rado se sjećam i svih putovanja u Antaliju, ali bih ipak posebno izdvojio putovanje sa suprugom u Italiju, odnosno u Rim.
Koja je pjesma Vašeg života?
– To je svakako pjesma od legende Predraga Živkovića Tozovca „Jesen u mom sokaku“.
I.M.