ART PREPORUKA
GRADSKO POZORIŠTE SLAVI: ,,Čuvari tvog poštenja” za Svjetski dan teatra u Tivtu
Foto: Ana Kašćelan
Svjetski dan teatra – 27. mart, Gradsko pozorište obilježiće gostovanjem nove predstave „Čuvari tvog poštenja“, Borisa Liješevića, večeras u 20 sati u sali Centra za kulturu u Tivtu. Poruku koju je ove godine za 27. mart napisala slavna francuska glumica Izabel Iper, pred početak predstave pročitaće Branka Femić.
Iper se u poruci osvrnula na istorijat obilježavanja ovog važnog teatarskog praznika, ali i objasnila šta njoj danas znači pozorište i koliku važnost ima u društvu u kojem živimo.
Svjetski dan pozorišta proslavljaju teatarske kuće širom planete od 1962. godine. Internacionalni teatarski institut (Uneskova asocijacija osnovana s ciljem povezivanja teatarskih djelatnika i lakšeg protoka informacija)organizuje obilježavanje ovog važnog praznika na datum kada je otvoren Teatar nacija u Parizu.
Svake godine na ovaj dan pozorišta u svijetu, nacionalni centri Međunarodnog pozorišnog instituta i cjelokupna internacionalna teatarska zajednica, organizuju razne aktivnosti, od kojih je najvažnija tradicionalna međunarodna poruka koju, na poziv Instituta, pišepozorišna ličnost svjetskog ugleda. Poruka se prevodi na više desetina jezika, čita pred hiljadama gledalaca u pozorištima, štampa i emituje u novinama, časopisima, radio i TV stanicama na svim kontinentima.
Svjetski dan pozorišta prilika je za teatarske djelatnike da podsjete javnost na snagu izvedbenih umjetnosti i stvaralaštva koje proizilazi iz kolektivnog kreativnog čina. Prvu poruku za Svjetski dan pozorišta napisao je Žan Kokto 1962. godine.
Foto: Ana Kašćelan
„Čuvari tvog poštenja“ autorski je projekat Borisa Liješevića nastao u kreativnoj sinergiji sa glumačkim ansamblom Gradskog pozorišta.
Ideju za komad Liješević je pronašao u stihu crnogorske himne, u težnji da preispita savremene društvene okolnosti i vrijednosti na kojima smo odgajani. Predstava postavlja brojna aktuelna pitanja poput onih – šta danas znači poštenje u Crnoj Gori, šta smo u stanju da žrtvujemo zarad časti i obraza, kakvi smo i gdje smo u odnosu na pretke, šta nam je donijelo vrijeme koje nas udaljava od osnovnog „koda“ naših predaka, te šta je ostalo od poštenja koje je iznjedrilo našu himnu.
Igraju: Dubravka Drakić, Božidar Zuber, Emir Ćatović, Branka Femić, Željko Radunović, Katarina Krek, Ivona Čović-Jaćimović, Sanja Popović, Pavle Ilić, Branko Ilić i Simo Trebješanin.
U autorskom timu, pored reditelja Liješevića, su i Rambo Amadeus koji je uradio muziku, Gorčin Stojanović kao scenograf, kostimografkinja Tijana Todorović i dramaturškinja Stela Mišković.
Foto: AP/REX/Shutterstock
Poruka Izabel Iper
Evo, dakle, već 55 godina svakog proljeća obilježavamo Svjetski dan pozorišta. Jedan dan, odnosno 24 sata koja počinju sa Noh i Bunraku teatrom, prolaze kroz Pekinšku operu i Kathakali, zadržavaju se između Grčke i Skandinavije, od Eshila do Ibsena, od Sofokla do Strindberga, između Engleske i Italije, od Sarah Kane do Pirandella pa, među ostalim, i u Francuskoj, ovdje gdje smo mi i gdje je takođe Pariz, svjetski grad koji ugošćava najviše stranih trupa.
Potom nas naša 24 sata vode iz Francuske u Rusiju, od Racinea i Moliera ka Čehovu, prelaze Atlantik i završavaju u kalifornijskom kampusu u kojem mladi ljudi možda nanovo osmišljavaju pozorište. Jer, pozorište se uvijek iznova diže iz pepela. Ono je tek konvencija koju neumorno valja razbijati. Samo tako može opstati. Pozorište ima obilan život koji prkosi prostoru i vremenu, najsavremeniji komadi napajaju se prošlim stoljećima, najklasičniji repertoari postaju moderni svaki put kad ih iznova postavljamo.
Svjetski dan pozorišta svakako nije običan dan u našoj svakodnevici.
On oživljava ogromno prostor-vrijeme, a kad podsjetim na prostor i vrijeme, htjela bih se pozvati na francuskog dramaturga Jeana Tardieua, tako genijalnog, a tako skromnog. Navešću njegove riječi. O prostoru se pitao „koji je najduži put od jedne tačke do druge“. Za vrijeme nam sugeriše da „u desetinkam sekunde mjerimo vrijeme koje je potrebno da izgovorimo – vječnost“. O prostoru i vremenu kaže: „Odredite u mislima, prije nego što utonete u san, bilo koje dvije tačke u prostoru i izračunajte vrijeme koje vam treba da u snu dođete od jedne do druge“. Pamtim riječi -u snu. Kao da su se susreli Jean Tardieu i Bob Wilson.
Naš Svjetski dan pozorišta mogli bismo sažeti i prisjećajući se Becketta koji kroz Winnie, u njenom okretnom stilu, kaže: „Oh, bio je to sretan dan“.
Razmišljajući o ovoj poruci koju sam dobila čast da napišem, prisjetila sam se svih snova o tim prizorima. Zato u ovu UNESCO dvoranu nijesam stigla sama, sa mnom su i svi oni likovi koje sam otjelotvorila na sceni, uloge koje nam se čini da napuštamo kad je sve gotovo, ali koje u nama vode tajni život, spremne da poboljšaju ili unište uloge koje će ih naslijediti: Fedra, Araminta, Orlando, Hedda Gabler, Markiza de Merteuil, Blanche DuBois… Pratnja su mi i svi oni likovi koji su mi se svidjeli, kojima sam aplaudirala kao dio publike. Tako pripadam cijelom svijetu. Grkinja sam, Afrikanka, Sirijka, Venecijanka, Ruskinja, Brazilka, Persijka, Rimljanka, Japanka, Marsejka, Njujorčanka, Filipinka, Argentinka, Norvežanka, Korejka, Njemica, Austrijanka, Engleskinja – zaista pripadam cijelom svijetu. To je baš prava mondijalizacija.
Godine 1964, povodom Dana pozorišta, Laurence Olivier objavio je da je, nakon više od jednog vijeka borbe, u Engleskoj konačno osnovano nacionalno pozorište, koje je on odmah potom želio da vidi kao međunarodno, makar kada je bila riječ o repertoaru. Dobro je znao da Shakespeare pripada svima na svijetu.
Bilo mi je drago da čujem da je autor prve poruke povodom Svjetskog dana pozorišta, 1962. godine, bio Jean Cocteau. Baš prikladno, budući da je on, zar ne, preduzeo „put oko svijeta za 80 dana“. Ja sam na drugačiji način obišla svijet, kroz 80 predstava ili 80 filmova. Navodim i filmove, jer za mene nema razlike između glume u pozorištu i glume u filmu, i svaki put kad to kažem izazovem čuđenje, ali tako je – istina je. Nikakve razlike.
Dok ovo govorim, ja nisam ja, nisam glumica, ja sam samo jedna od tako mnogo osoba zaslužnih što pozorište i dalje postoji. To je na neki način i naš zadatak. I naša potreba, da tako kažem: nismo mi zaslužni za to što pozorište postoji, prije će biti da zahvaljujući njemu postojimo mi. Pozorište je vrlo snažno, ono se opire, nadživljava sve, ratove, cenzure, nedostatak novca. Dovoljno je reći „kulisa je gola scena, u neodređenom razdoblju“ i uvesti glumca. Ili glumicu. Što će on napraviti? Što će ona reći? Hoće li razgovarati? Publika čeka. Saznaće. Publika bez koje nema pozorišta, nemojmo to zaboraviti. I jedna osoba u gledalištu čini publiku. Neka je, ipak, što manje praznih stolica! Osim kod Ionesca… Na kraju Stara kaže: „Tako je, umrimo na vrhuncu slave… umrimo da uđemo u istoriju… Bar ćemo imati svoju ulicu…“
Svjetski dan pozorišta postoji sad već 55 godina. U 55 godina ja sam osma žena pozvana da prenese poruku. Na kraju krajeva i ne znam je li riječ „poruka“ prikladna. Kad moji prethodnici (muški rod se nameće!) govore o pozorištu, oni govore o mašti, slobodi, porijeklu, prizivaju u sjećanje multikulturalnost, ljepotu, pitanja bez odgovora… Godine 2013, prije, dakle, samo četiri godine, Dario Fo kaže: „Jedino rješenje za krizu je nadati se da će se protiv nas i protiv mladih koji žele naučiti umijeće pozorišta organizovati velika hajka: nova dijaspora glumaca koja će svakako, iz nametnutih okolnosti, izvući nezamislive prednosti za novo pozorište“.„Nezamislive prednosti“ – lijepa formulacija, dostojna nekog političkog programa, zar ne?… Budući da se nalazim u Parizu neposredno pred predsjedničke izbore, predlažem onima koji su skloni da preuzmu vlast da vode računa o nezamislivim prednostima koje nosi pozorište. Samo bez hajke!
Pozorište za mene predstavlja onog drugog. Ono je dijalog, odsutnost mržnje. Prijateljstvo među narodima, nisam sigurna što ono podrazumijeva, ali vjerujem u zajednicu, u prijateljstvo publike i glumaca, u jedinstvo svih onih koje pozorište spaja, onih koji ga pišu, koji ga prevode, onih koji ga rasvjetljavaju, oblače, dekorišu, onih koji ga izvode, koji ga čine, koji u njega odlaze. Pozorište nas štiti, pruža nam zaklon… Mislim i da nas voli, onoliko koliko mi volimo njega… Sjećam se jednog reditelja stare škole koji bi svako veče prije podizanja zavjese, iza kulisa, odrješitim tonom rekao: „Mjesta za pozorište!“ Time ću završiti.
