Dragan Perišić današnji je gost naše rubrike ,,U ogledalu”. Rođen je u Kolašinu, odrastao u Budvi, a Fakultet za turizam i hotelijerstvo završio je u Kotoru. Od juna 2008. godine je direktor marketinga šoping-mola Delta City u Podgorici. Iz djetinjstva se prisjeća ljepote seoskih i prigradskih područja pod snijegom, te pažnje koju je, kao prvi unuk u porodici, dobijao. U poslu, kaže, cijeni kreativni pristup u rješavanju izazova, a za ljubav ima ,,recept” koji je podijelio sa nama. Od brojnih putovanja izdvaja Peru, zemlju za koju kaže da ,,ostavlja bez daha”.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
Na babe…obje babe, i očeva i majčina majka, zapravo su se utrkivale za pažnju njihovog prvog unuka. Kolašin je tada, zimi, bio pretrpan snijegom. Zime su bile oštre, a moja sestra i ja rumeni u licu, što je bio znak da pucamo od zdravlja… Put od kuće do škole sa drugarima iz naselja je bio najradosniji dio dana jer smo morali da se probijamo kroz namete snijega koji su bili daleko viši od nas… Komšijski konji na obližnjoj farmi su upotpunjavali naša maštanja o epskim junacima o kojim smo toliko učili i slušali… Ljepotu seoskih i prigradskih zimskih pejzaža i danas jasno vidim.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
Teško da ću to zaboraviti…Moj prvi ozbiljan posao je bio posao šankera u restoranu na terasi gdje je godinama pjevala grupa ,,Divlji kesten”. Trebalo je da zaradimo za ekskurziju, a posao u toku ljetnje sezone bio je uobičajen za srednjoškolce na primorju. Radili smo svakog dana, i nedeljom, od pet popodne pa dok posljednji gosti ne napuste lokal. Iako je posao bio prilično naporan, druženja sa grupom i kolegama nakon završenog posla bila su nam najbolji dio dana. Odlazak u Italiju sa drugovima iz razreda je bio dovoljno veliki motiv i adekvatna nagrada. Svakako se isplatilo.
Na čemu insistirate u poslu?
Volim kada prepoznam liderske vještine koje, ako se pravilno razvijaju, treba da rezultiraju izgradnjom integriteta. Niko ne želi fitnes instruktora sa viškom kilograma ili doktora koji vas savjetuje da ne pušite, a tragovi nikotina su vidljivi na njegovom tijelu. Zapravo je potrebno da vaše ponašanje, generalno, a posebno u poslovnim okvirima, bude usklađeno sa onim što propagirate. Cijenim kreativni pristup u rešavanju izazova, ali iznad svega poštujem sposobnost strateškog mišljenja i mogućnost prepoznavanja obrazaca, dvije ključne kompetencije neophodne za razvoj vrhunskog liderstva.
Koju knjigu/film biste preporučili?
,,Atlas oblaka”, ne toliko zbog samog filma, već zbog ideje koju propagira. To je ekranizacija istoimene knjige britanskog autora Dejvida Mičela (David Mitchell). Sticajem okolnosti, svega nekoliko mjeseci nakon što sam odgledao film, imao sam priliku da posjetim i studio u kojem je sniman. To je najveći evropski filmski studio pod nazivom Bebelsberg. Jedan je od najstarijih na svijetu i nalazi se nedaleko od Berlina.
Što se tiče knjiga, imam običaj da čitam minimun po dvije knjige u isto vrijeme, pa bih ovom prilikom preporučio ,,Tišine” od Meše Selimovića i ,,Elementarne čestice” od Mišela Uelbeka (Michel Houellebecq). Želim da pomenem i ,,Besudnu zemlju”, knjigu koja mi je dala mnoge odgovore na pitanja o porijeklu nevolja na našim prostorima, koje me često opterećuju.
Koje jelo najviše volite?
Najviše volim riblji pjat, čorbu, sir iz ulja, marinadu, ulcinjske masline, bjelopavlićki paradajiz, crni rižoto…a riba, pa koja se ulovi tog dana. Ovom spsiku bih u zimskim mjesecima dodao kačamak sa lisnatim sirom, domaće kisjelo mlijeko i kisjeli kupus. Jedna optimalna kombinacija primorske i sjevernjačke kuhinje, obezbijediće našem organizmu ali i našoj duši, prijeko potreban balans, posebno ako hranu dijelimo među porodicom i prijateljima.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
Potrebne je sljedeće:
- 15 godina intenzivnog rada na sebi i prihvatanja životnih okolnosti;
- 12 godina prihvatanja svih ljudi koji uđu u naše živote sa svim svojim manama i vrlinama;
- Minimum 10 godina samosvijesti i emocionalne samokontrole;
- Zalihe empatije i spremnosti da tuđe potrebe stavite ispred svojih;
- Dvije vreće sposobnosti da oprostite sebi, a kamion da oprostite drugima;
- Neograničena količina humora i zabave;
- Putna torba srednje veličine uživanja u neizvjesnosti;
- Kesica cinizma;
Kada sve ove komponente dobro izmiješate i kada naiđete na osobu koju ovim receptom osvojite na prvi zalogaj (valjalo bi da i ona zna da kuva), ostaje vam samo da otvorite zajednički restoran. Biće to najbolja investicija u vašem životu.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
Endija Vorhola, najviše zbog činjenice da je bio personifikacija duha vremena u kome je živio. Mislim da upravo zahvaljujući njemu, danas bukvalno možemo da nosimo umjetnost, u bilo kojoj formi, bilo kada, na bilo kom mjestu.
Putovanje koje pamtite?
Putovanje koje je na mene ostavilo zaista poseban utisak i koje ne mogu da uporedim ni sa jednim drugim, jeste putovanje po Južnoj Americi. Put Inka koji kreće iz Perua, a nastavlja se preko Bolivije, Čilea sve do Agrentine je put koji me je prije svega energetski ojačao i pripremio za narednu životnu fazu, čak iako za nju možda nisam bio spreman.
Od svih ovim zemalja, Peru ostavlja bez daha, prije svega zbog glavne turističke atrakcije Machu Pichhu, sveti grad Inka, svakako jedne od najfascinantinijih civilizacija svih vremena. Ovaj carski posjed je zapravo bio više religijsko utočište nego klasičan prestoni grad. Ono što najviše fascinira kod ove naseobine jeste zapravo njegov položaj. Smješten je na visini od 2350 metara nadmorske visine, okružen bujnom vegetacijom koju natapa rijeka. Inke su imale do četiri puta veći kapacitet pluća u odnosu na Evropljane, pa nijesu imali tegobe koje danas osjaćamo na većim nadmorskim visinama. Najčuvenije jelo im je pastrmka, jarko crvene boje mesa, a ono što većina ljudi nije spremna da proba, jeste pečeni šumski pacov, kod nas poznat kao morsko prase (qui qui).
U Peruu je registrovan najveći broj mikroklimatskih zona, što pogoduje rastu i razvoju velikog broja biljnih kultura za ljudsku ishranu, koje ne možete baš često naći na trpezama u Evropi. Posebno su ukusne razne vrste krompira i kukuruza, ni nalik onima na našim pijacama.
Ova fascinantna zemlja je vrijedna posjete, i ako nekada budem imao priliku, svakako ću je posjetiti makar još jednom u životu.
Pjesma vašeg života je?
Počnimo ljubav ispočetka – Beti Đorđević
Proljeće je otpočelo s kišom – Ksenija Erker
V.T.