ART SLAJDER

BORIS LIJEŠEVIĆ: Ne radim da bih davao odgovore nego da bih analizirao život

19.02.2017. u 14:06

Foto: Ana Kašćelan

Režiser Boris Liješević sinoć se podgoričkoj publici u KIC-u ,,Budo Tomović” premijerno predstavio komadom ,,Čuvari tvog poštenja” koji je radio u saradnji sa Gradskim pozorištem Podgorica. Predstava je izazvala snažne emocije među publikom, od smijeha do suza, i na kraju gromki i dugi aplauz. Za ovu predstavu on kaže da predstavlja nas same.
Iako je morao da žuri nakon predstave, ipak je izdvojio vrijeme za čitaoce MNE magazina i govorio o pitanjima, ,,Zločinu i kazni”, vjeri i čovjeku.
Gdje su čuvari, a gdje poštenje danas?
– Mislim da smo pravili predstavu ne da bi dali taj odgovor, nego da bi postavili pitanje, dali temu za razmišljanje. Da bi rekli: ,,Ovo je neka teška, nerješiva situacija, a mi nemamo odgovor. Ali, ajmo da pokažemo koliko je ta situacija kompleksna i komplikovana.” Ja ne znam te odgovore. Ne radim da bih davao odgovore nego da bih analizirao i tumačio život i svijet oko sebe.
Koje je to  pitanje koje ste sebi postavili kada ste krenuli da radite na ovoj predstavi i što ste naučili iz rada na njoj?
– Pitanje od kojeg sam krenuo je ,,Gdje smo mi danas?”. Gdje smo mi danas u odnosu na te ljude koji su pjevali taj stih, da su čuvari poštenja. Gdje smo mi u odnosu na te oči? (pokazuje na scenu i Njegoševe oči koje su dio scenografije) Gdje je danas poštenje? Šta je danas poštenje? Danas ga je sve teže odvojiti i mislim da nekako više ne postoji objektivan, zajednički pogled na svijet, da se svi složimo da je nešto pošteno. Uvijek će se ponuditi drugi ugao iz koga to baš neće biti pošteno. Kao da više nije vrijeme apsoluta, apsolutnih tvrdnji, aksiomatskih stvari. Da kažemo – to je to, to je jedno.
Na koji način Vas roman ,,Zločin i kazna“ vodi kroz život?
– To je roman koji meni veoma znači i to pitanje koje on postavlja – Ko ima pravo da ubije? Mi sad se pitamo poslije ove predstave (,,Čuvari tvog poštenja”) Ko ima pravo da ukrade? Očito da neko ima pravo. Taj koji uzme sebi to pravo može da postane dobrotvor. I što ćemo sad? Što ćemo s tim onda? On riješi nečije životno pitanje, on postane mecena. I šta tu reći? Je li on pošten? Ne! A je li to što je uradio pošteno? Ma, kako nije, riješio je nečije životno pitanje. Pa kakav je taj čovjek onda? Ko je on? To je to Raskoljnikovljevo pitanje – Ko ima prava da ubije? Kaže Raskoljnikov tamo: ,,Neki ubiju desetine hiljada ljudi i milione i postanu heroji, a on ubije dvije babe Lizavetu i Aljonu Ivanovnu i ne može toga da se oslobodi. Očito kao da postoje neki ljudi koji imaju neko pravo, kojima je dato neko pravo, i neki ljudi kojima nije dato pravo.

Foto: Miloš Cvetković / RAS Srbija

Pominjete ,,Ko ima pravo da ubije?”. Isus je govorio: ,,Onaj ko je bez grijeha neka prvi baci kamen.” Svima preporučujete da do punoljetstva pročitaju Sveto pismo. Što za Vas kao čovjeka i umjetnika predstavlja vjera?
– Vjera za mene znači život.
Kako ste diplomirali u Novom Sadu na Odsjeku za srpski jezik i književnosti, pet godina kasnije i režiju, koliko je Vama lakši pogled kroz kameru s obzirom da znate književnu riječ u dušu?
– Pa, ne mogu reći da je znam u dušu baš. Nekad je jedan završeni fakultet bio uslov da se upiše Akademija, da se upiše Režija. Reditelji prvih generacija su morali da imaju završen fakultet prije toga. Meni lično je to vrijeme puno značilo kao vrijeme sazrijevanja, da ne odem sa 19 godina na Režiju, da ne odem nezreo.
Teatar posmatrate kao tumač vremena. Da li to znači, s obzirom na aktuelnost ,,Antigone“, Šekspira, Nušića, da je vrijeme točak koji se neprestano vrti ukrug ili da su teme i ljudi neprevaziđeni?
– Teme i ljudi su neprevaziđeni. Mislim da svaki teatar govori o čovjeku. Ono što kaže Danilo Kiš: ,,Čovjek mora biti tema svake književnosti. Ako ne čovjek, makar njegovi tragovi u pijesku.” Ili to Flober kaže, pa on citira Flobera. Mi koji smo u publici, nas uvijek zanima ko je neki čovjek koji je na pozornici i šta će se sa njim dogoditi. Mislim da nikakvi eseji, nikakve filozofije ne mogu to da nam nadomjeste i, na kraju krajeva, zato toliko traju antičke drame, jer su one govorile samo o čovjeku. Antički pisci su pokušavali samo da protumače tu tajnu, da dopru u tu tajnu čovjeka. Ja mislim da mi živimo u tajnama, da su sve oko nas tajne. Imate psa i nikad u životu ne otkrijete tu tajnu šta on misli, šta se u njegovoj glavi dešava. Mislim da književnost i pozorište pokušavaju da razotkriju te tajne.
Bojana Radonjić