MAGAZIN SLAJDER
ANA NOVAKOVIĆ U OGLEDALU: Sa Fridom bih uz vino pričala o ljubavi i umjetnosti
Ana Novaković
Ana Novaković, izvršna direktorka Centra za razvoj nevladinih organizacija naša je gošća u rubrici ,,U ogledalu”. Djetinjstvo je njen sinonim za sreću, a vrijednostima kojima su je učili tada ona teži i danas. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Podgorici i period studija, zahvaljujući odličnom uspjehu i visokom prosjeku ocjena, obilježen je s nekoliko studentskih nagrada. U poslu, do sada je učestvovala u brojnim projektima od velikog značaja za poboljšanje saradnje između lokalnih samouprava i NVO, kao i Vlade i NVO u Crnoj Gori. Takođe, pohađala je više 20 seminara i obuka iz različitih oblasti koje se odnose na civilno društvo. Mogućnost da bira tim sa kojim radi smatra najvećom privilegijom u životu.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
Ana sa ocem, majkom, sestrom i sestričinom
– Možda je najjednostavnije reći da me djetinjstvo asocira na to kako izgleda sreća. To su, sestrinski četverac, bezbrižnost, porodična okupljanja, prvi plivački poduhvati na rijeci Zeti. Vjerujem da se u tim danima tka osnova naše ličnosti. Sve što jesam i čemu težim ima korijene u vrijednostima kojima sam učena u djetinjstvu. I neizmjerno sam zahvalna roditeljima, babama i djedovima na svemu što jesam.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
Prvog honorara se precizno ne sjećam, ali ono što sam sigurna je da je, kao i mnogi koji su uslijedili, bio potrošen na neki par cipela. To i odslikava moj odnos prema novcu. Interesuje me samo onoliko koliko može da mi omogući sitna uživanja. Sve što zaradim odmah trošim, na putovanje, u društvu, na cipele ili torbe. Čemu drugo i služi taj inače nekvalitetni i zarazni papir.
Na čemu insistirate u poslu?
– Na otvorenoj komunikaciji u timu, i osjećaju kolektivne pripadnosti zacrtanom cilju. Tim sa kojim radim nije brojčano veliki, a prednost te atmosfere je što se i pozitivna i ona, nekad manje pozitivna energija, odmah osjeti. Lako se pokaže izlazak iz ravnoteže. Zato se brzo i rješava. Mogućnost da biram tim sa kojim radim smatram jednom od najvećih privilegija u životu.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Bulgakov ,,Majstor i Margarita” je uvijek moja preporuka. Ali, u suštini, izbor knjige i filma su za mene posebno intimni činovi. Postoje klasici u oba segmenta, koja bi svako trebalo da pročita i pogleda, zbog opšteg obrazovanja. Ali, preporučiti knjigu koja se meni dopada nikako ne znači da će kod drugih probuditi isto. Kao i film, pa i svaka druga umjetnost. Zato, neka svako bira po sebi, i svom osjećaju, a ne po preporuci.
Koje jelo najviše volite?
– Sve vrste i oblike paste, u svim mogućim i nemogućim sosevima. Generalno, tjestenina jeste moj veliki porok. Kad se mnogo naljutim na sebe jer nisam u stanju da joj odolim, tješim se Sofijom Loren i njenim čuvenim objašnjenjem – Sve što vidite dugujem špagetima. 🙂
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Pravo prijateljstvo.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Fridu Kalo. Zato što je autentični primjer snažne i hrabre žene kojoj je jedina slabost bila ljubav. Istovremeno je mistična, na trenutke potpuno iracionalna, a opet jako racionalna. Kad bih mogla, oživjela bih je da uz vino pričamo o ljubavi i umjetnosti.
Putovanje koje pamtite?
– To je svakako posjeta Barseloni. To je bilo prvo dalje putovanje sa mojom kumom, kad smo od djevojčica koje igraju lastiku ispred zgrade postale djevojke koje biraju neku ,,dalju” destinaciju. Osim tog važnog podatka, to je bio moj prvi susret sa Gaudijem i Pikasom.
Pjesma Vašeg života je?
– Nadam se da je još rano za pjesmu mog života. 🙂 Ali bih voljela da se na kraju životnog puta okrenem i čujem ,,I did it my way”.
V.T.
Foto: Privatna arhiva
