MAGAZIN SLAJDER

LET OKO SVIJETA: Sitan korak grčkog januara

1.02.2017. u 7:15

Čak i nečujnim korakom probudićete grčke bogove. Ušetaćete među zidine istorije, svući košulje 21.vijeka i zaboraviti na savremene mitove modernog svijeta. Ovdje, u Atini, na kratko ćete se vratiti u prošlost, na mjesto nastanka koncepta demokratije i prvog mehaničkog budilnika.

Alkionin let

…Lijepa Alkiona probudila se tog jutra zdrava i nasmijana, željna da vidi svog supruga, hrabrog Keika, kralja Tesalije.Čekajući toplizagrljaj, primila je poruku da se njen kralj neće vratiti. Egejsko more ga je uzelo i ne želi da ga vrati. Skrhana bolom, ne znajući kako bez njega da preživi, očajna Alkiona bacila se u more. Ali, umjesto da je talasi odvuku na dno,  pretvorila se u pticu, izdigla iznad uzburkane vode i odletjela svom suprugu. Od tada, ona se svake zime vraća da položi jaja, a bog vjetrova Eol, Alkionin otac, jake egejske struje i vjetrove tih dana smiri, pripitomi, učini toplim. Prema ovom grčkom mitu, topli zimski dani u sred zime nazivaju se Vodomarskim danima (Halcyon days), po imenu ptice u koju se Alkiona pretvorila. Danas se taj izraz odnosi i na sretne, sjetne,nostalgične, mirne dane.

Kada dani vodomara stignu u Grčku, Atina se preseli na ulice i trgove. Otvori prozore i ponovo je bučna. Na Plaku, glavnu promenadu
koja leži ispod Akropolja, konobari užurbano iznose stolove i prostiru papirne stoljnjake znajući da će se život grada tokom toplih dana odvijati baš tu – uz musaku i mastiku.

Prva asocijacija pri pomenu Grčke sigurno su ljeto i predivna, suncem okupana ostrva. S razlogom, jedna je od naljepših svjetskih obala. Razumljivo je da onda zvuči neobično ako čujete da je možda najbolje vrijeme da (p)osjetite Atinu – zima. Pripremite se za drugačije iskustvo, po dodiru mnogo više “grčko” od ljetnje šetnje plažama.

U hladnijim mjesecima Atina je baš po mjeri lokalnih stanovnika – prijatne temperature i bez uzbuđenih turista kojima je za Atinu dovoljan jedan dan; ona im je obavezna, ali prolazna stanica, dok ne dodirnu pijesak grčkih plaža. To možda i jeste najveća razlika, nedostatak gužve. Lutanje ulicama ukrašenim starim vilama u neoklasičnom stilu i u bijelo okrečenim fasadama, zimi ne ometaju turisti koji dozivaju konobare niti pregovaranja o cijeni čipkanih šalova. Mirno je, a visoko iznad, Partenon izgleda plemenit i spokojan u zimskom svjetlu.

 

Fenomen po imenu sirtaki

Fotoaparat zamijenio je mobilni telefon, mapu u džepu nosi tek svaki 4.turista, ali svi imaju nešto zajedničko – žele da dožive puni ukus Grčke u svojih nekoliko dana odmora. Tražiće mjesta u kojima se svira buzuki, igra sirtaki i jede suvlaki. Sirtaki možda nosi ime koje kaže da se radi o tradicionalnom grčkom plesu koji je tu od drevnih vremena. Ipak, realnost je malo drugačija.  Radi se o novom plesu, osmišljenom ’60 godina za grčko-britanski film ,,Grk Zorba” čija se radnja završava poznatom scenom sirtaki plesa na plaži kada se jedno neočekivano prijateljstvo bliži kraju. Od tada, taj ples postaje fenomen, jedno od glavnih obilježja Grčke i gotove sve turističke ponude imaju ga kao prijedlog ,,kako što bolje upoznati kulturu ove zemlje”.

Daske koje čuva istorija

Nije morao da bude petak, niti slobodan dan. Nije trebalo razmišljati o isključivanju telefona prije nego što predstava počne. Nije bilo uobičajeno vidjeti glumicu na sceni.Mnoge su stvari bile drugačije, a ipak, mjesec je bacao istu svjetlost i ukazivao na poznate tragedije heroja. Gledaoci su i tada plakali i smijali se gledajući ista remek-djela. Sjedišta su i onda, dvije hiljade godina unazad bila kamena i jednako neudobna u akropoljskom pozorištu – Herodotovom odeonu.  Po predanjima, Herodot je važio za jednog od najboljih govornika grčke civilizacije i ovo pozorište sagradio je 161.godine u znak sjećanja na svoju suprugu Regilu. Nekada je ovo polukružno pozorište bilo zaštićeno visokim krovom od kedra, a glavni zid bio je ukrašen keramičkim mozaicima. Danas, gotovo dva vijeka kasnije, pozorište je i dalje tu. Sada pod otvorenim nebom, bez mozaika, bez krova i ukrasa, nosi breme svog i novog vremena. Možda je u pitanju savršena akustika, ili Partenon, tihi čuvar s vrha brda. Možda je nježni dodir vremenom uglačanog mermera, ili melodični ritam grčkog jezika. Šta god da je u pitanju, ovo pozorište će vas odvesti kroz vrijeme – i kada gledate grčke tragedije i kada slušate muzičke koncerte svjetskih zvijezda.

Katarzičan osjećaj vas obuzima, kao da ste u isto vrijeme u koži heroja i pjesnika, smrtnika i bogova. Neopisiv je osjećaj važnosti biti publika u otvorenom antičkom pozorištu Grčke, smještenom u istorijskom centru Atine.

Grčki bluz

Malo južnije od Plake, trg Monastiraki je dom mnogih taverni i epicentar okupljanja i urbanog života. Jedna od njih, bila je svjedok prvih modernih Olimpijskih igara 1896.godine. Rustični enterijer i zidovi puni uspomena. Spiros Bariaktaris treća je generacija ugostitelja ove taverne najpoznatije po posebnom načinu pripreme grčkog specijaliteta – suvlakija. Ovaj ugostitelj, koji ponosno kaže da u svom poslu uživa svakog dana posljednjih 60 godina, zna zbog čega se gosti u ovu tavernu uvijek vraćaju.

,,Onima koji dođu uvijek gledamo u oči, nikada u ruke i novac”, dodaje da objasni da je recept za uspjeh jednostavniji ako imas čiste namjere i malo sreće. Ipak, dobra hrana nije jedino zbog čega su stolovi ovakvih mjesta uvijek puni. Za potpuni ugođaj potrebna je i muzika koja je u antičkoj Grčkoj smatrana darom bogova. Bila je vezana, ne samo za svečanosti i proslave, već za svakodnevne poslove i radove u polju, a svaki omladinac je morao svirati bar jedan instrument. Danas je ona neizostavni dio svakodnevnice, pa se u tavernama širom Atine, kao i u ovoj najstarijoj, mogu čuti zvuci rebetike. Ova vrsta muzike nastala je u grčkom podzemlju, a izvodili su je takozvani rebetes – sloj društva koji se smatrao nekonvencionalnim jer je slavio buntovničku kulturu i protivio se postojećem društvenom poretku. Najčešće se poredi sa američkim bluzom ili portugalskim fadom – melodije su pune žala, strasti, ljubavi i gorčine. Prožete uobičajenom melanholijom, one govore o nesrećama običnih ljudi. Kada ton buzukija prostruji vazduhom grčke prijestonice, vrijeme na kratko stane. Niste ni primijetili, a on vas je zaveo, uvukao se pod kožu i nekako učinio da se sjetite onih noći koje ste mislili da ste potpuno zaboravili.

Ispod glavne gradske pijace, poslije još jedne strme ulice koja podsjeća na prethodnu, u staroj zgradi slomljenih prozora i napuštenih stanova, nalazi se još jedan biser mediteranskog hedonizma. Diporto, u igri riječi otvara svoja dvoja vrata i služi najsvježije od tog dana. Prvi litar bijelog vina će biti na vašem stolu iako ga niste poručili; sljedeći će već poslati veselo društvo u ćosku koje sa harmonikašem govori posebnim jezikom. Dimitris – vlasnik, kuvar i konobar toči vino i nazdravlja sa svih sedam stolova koliko cijela kafana broji. Ovo je jedno od onih mjesta gdje se najprije otvori račun, a onda duša. Želeći da se i mi, turisti, osjetimo kao kod kuće, spretnim prstima samo za naše uši, harmonikaš svira poznate melodije balkanskih krajeva. Kažu, ovdje ih često obuzima osjećaj nostalgije za prošlim, boljim vremenima, i sa sjetom razgovaraju o jugoslovenskom crvenom pasošu i Titu.

Kada vjetar sa sjeveroistoka počne da briše grad na ravnici Atike, ponekad sa sobom donese i kišu. Tada Atina ima tihu, neobičnu ljepotu – na mokrom mermeru svjetlost se  posebno prelama pred zlatnim Parlamentom na trgu Sintagma. Međutim, ovo nikako nije kiša koja vas tjera da zatvorite prozore; već da otvorite um i divite se ljepoti drugačijoj od onoga što ste zamislili. S vremena na vrijeme, gradovi kao ovaj nas podsjete da moramo naći svoje malo sunce u kišnim danima, i onda kada ga ne vidimo iza oblaka.

Zalazak Sunca po mjeri Afrodite

 Zalazak sunca u Atini je legendaran prizor.  Ovaj magiččni prozor u vremenu čini da se zapitate da li je zalazak sunca koje lagano klizi uz horizont mediteranskog mora, kraj dana ili samo početak novog. Brdo Lycabettus, nedaleko od trga Sintagma pruža nestvaran vidik. Stojeći na tom mjestu, imaćete osjećaj da cijelu Atinu držite na dlanu; kao da sve isprepletane živote koji se dešavaju tu, pod našim koljenima, možemo da čujemo. Zvono iz crkve Sv. Đorđa probudiće vas iz sanjarenja i podsjetiti da ovaj zalazak sunca po mjeri Afrodite traje još manje od četvrt časa.

Do kraja februara zima će gotovo napustiti atinske ulice. Čim prvi divlji cvijet na Agori pogleda ka suncu, Plaka polako priprema ljetnju sezonu. Ipak, samo oni koji su grad posjetili tokom ovih dana vodomara, u srcu će sačuvati iskonsku grčku magiju koju će nositi pod prstima do sljedeće zime u Atini.

Marija Rašović

(Marija Rašović iz Podgorice, nakon što je diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i završila masters  u Madridu, živi i radi u Abu Dabiju. I putuje… Njena zapažanja pretočena u tekstove bićete, uvaženi čitaoci, u prilici da čitate na portalu MNE magazin)