ART PREPORUKA
SOFIJA KALEZIĆ-ĐURIČKOVIĆ: Roman ,,Biografija jedne žene” posveta Itani i svim hrabrim Crnogorkama
Povod za razgovor sa Sofijom Kalezić-Đuričković, vanrednom profesorkom na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju je objavljivanje romana njenog djeda Radovana Stevovića, prvoborca i nosioca Partizanske spomenice 1941. godine ,,Biografija jedne žene“. (Udruženje Crnogoraca Srbije „Krstaš“, Lovćenac, Crnogorski kulturni centar, Beograd, 2015, godina, urednik Nenad Stevović). Roman je predstavljen krajem prošle godine u biblioteci „Njegoš“ na Cetinju.
S obzirom da ste Vi priređivač romana, kako ste došli na ideju da ova zanimljiva porodična storija bude publikovana trideset i šest godina nakon njenog nastanka?
– Na priređivanje ove vrijedne literarne zaostavštine došla sam vođena idejom književnice iz Herceg-Novog – Bosiljke Pušić. Otkucala sam djedove Pjesme za djecu, koje je on posvetio svojoj rano preminuloj djeci nestaloj u vihoru Drugog svjetskog rata i nakon njega – Mariji, Vidosavi, Njegosavi, Vladimiru i Miloradu. U uvodu ove knjižice napisano je: „Od najranije mladosti zavolio sam dječju poeziju i želio da nekad nešto i ja napišem za djecu. Teške ekonomske prilike – bijeda, siromaštvo, svakodnevni napori za održavanje egzistencije, omeli su moje želje. Rat i Revolucija donijeli su najveće patnje i stradanja. Rat je odnosio žrtve i na tom putu nije pošedio ni mene… Na mom ratnom putu susretao sam napuštenu djecu, ratnu siročad iz manastirskih domova, zbjegova, popaljenih naselja, nađenu na putevima. Ona su mi zamjenjivala moju rođenu djecu. Radovao sam se susretu s njima, strahovao da ću ih premale, nedorasle za borbe i marševe, izgubiti. I pored moje velike želje da ih sačuvam od smrti, taj strah se u većini slučajeva obistinio – izginuli su junački u vrtlogu rata i Revolucije. Ove pjesme napisao sam u osmoj deceniji života sa najvećom ljubavlju. O ostalom će čitalac sam prosuditi“. Bosiljka je pišući svoju polovinu romana koji je nazvala Balada o Itani, ganuta mojom pričom o neobičnom i teškom životu porodice Stevović, nije imala rukopis autentičnog djedovog svjedočanstva pri sebi, dok se u sklopu druge polovine njime služila mijenjajući i nadopunjujući pojedine detalje vlastitom maštom. Promocija njenog romana održana je prije tri mjeseca u Dvorcu kralja Nikole u Baru, tako da sada imamo dva romana od kojih je prvi originalni tekst, dok drugi predstavlja palimpsest.
Sofija Kalezić-Đuričković
Kakva životna priča Vašeg djeda je inkorporirana u fabulativno-motivski stožer ovog romana?
-U narativnom fokusu ovog ostvarenja je čovjek koji realizuje zapis o sebi kao svjedočenje o prokletstvu života i iskonskom impulsu da se izdrže, kao što to glavna junakinja, a moja baka Itana i čini – demonske sile sudbine i da se uvijek bude na strani etičnosti. Kako je to lijepo i tačno književnik Borislav Jovanović napisao: „i onog nagonskog, gorkog i lijepog osjećanja – da je imperativ napisati o svemu tome knjigu. Knjigu ispovijedne i testamentarne moći“. Pisac je ovaj roman posvetio svojoj ženi Itani „i svim hrabrim Crnogorkama koje su u teškom ratnom vremenu branile slobodu i čast svog naroda i svojih porodica“, što je Milorad Popović na promociji Biografiji jedne žene istakao kao jedinstven primjer u crnogorskoj književnosti. Na kraju te posvete stoji prelijepa rečenica: „Posvećujem ga i našoj djeci – iskrama svjetlosti u mraku jednog vremena“.
Čini se da je pisac ostvario ono što je u ovakvoj vrsti romana često nemoguće – neutralnost pripovijedača u odnosu na svoju autobiografsku ulogu.
-U romanu Biografija jedne žene sve je dato sa, prije svega – ljudskom mjerom. Djed nije glorifikovao svoju porodicu i sebe, bilo da je pisao o periodu između dva svjetska rata, učešću u Narodnooslobodilačkoj borbi ili kolonizaciji Crnogoraca u Vojvodinu. Mislim da je tu opasnost jednako vješto zaobišla i njegova kćerka, a moja majka Zagorka Kalezić, opisujući udes svog oca u Informbirou, u tekstu priključenom romanu – Omaž stradalim, koji je prethodno publikovan u knjizi Triva Zolaka Čudesna moć žene (Uspješne žene Crne Gore, Bar, 1999.) Autor je izbjegao zamku da gradi stereotipnu priču o Crnogorki koja je heroina, čak i onda kada to jeste. Umjesto romantičarskog i etnografskog viđenja crnogorske žene i majke – koje su nosile najteže breme crnogorske istorije – pisac je imao dovoljno kreativnog i ljudskog dara, da jednu unikatnu životnu priču ispriča na krajnje neegocentričan način.
Kakve su ličnosti bili Vaš djed i baka i na kakav su način njihovi likovi ostali očuvani u Vašoj intimi?
-Oni su, prije svega, bili veliki pedagozi koji su unučadima znali da se posvete i na nenametljiv način ih poduče osnovnim životnim vrijednostima. Mislim da su uspomene ponesene iz njihove porodične kuće u Lovćencu ne samo ono najvrjednije što njihova unučad i danas čuvaju u sebi, nego i veliki razlog zbog kojeg svoje djetinjstvo smatraju ispunjenim i srećnim. I danas u sebi čuvam sliku njihovog dvorišta u kojem je bogato rađala svaka vrsta voća, od dunje i lijeske do kruške-karamanke, marelice i oraha, časove provedene u toplim porodičnim razgovorima i društvenim igrama, kultne filmove gledane na „crno-bijelom“ televizoru i starocrnogorske običaje i rituale življenja kojih se do posljednjih dana svojih života nisu odrekli. Bakin stari bajun od orahovine bio je prava riznica stvari koje su stare Crnogorke smatrale svetinjama – u njemu je čuvala svoju udadbenu i ukopnu narodnu nošnju, u kojoj je insistirala da bude sahranjena, kao i ikonu Svetog Petra Cetinjskog.
Kakva je bila pozicija žene u crnogorskim oslobodilačkim ratovima?
-Crnogorske žene su učestvovale u svim oslobodilačkim ratovima, ali nikada nije zabilježeno tako masovno njihovo učešće kao u Narodnooslobodilačkoj borbi od 1941. do 1945. godine. Samo u čuvenoj bici na Sutjesci učestvovalo je blizu tri hiljade žena, čija je prosječna starost bila dvadeset i jednu godinu! Za učešće u NOB-u 344 žene su dobile Partizanske spomenice, a za herojske podvige u toku rata Ordenom narodnog heroja odlikovano je 90 žena u Jugoslaviji. Od ukupno 475 hiljada boraca u toku NOR-a, učešće ženskih boraca iznosilo je trideset odsto. Za jugoslovenske partizanke znao je cio svijet, naročito za pogibije herojskih Crnogorki jer ono što se odigravalo na našim prostorima tog vremena zapisano je i u inostranim arhivima. I glavna junakinja ovog romana – Itana, moja baka, bila je nagrađena Ordenom zasluga za narod.
Kako bi odredili i definisali način života kojim su živjeli naši preci i na kakav način je on dobio svoje umjetničko osmišljenje, odnosno literarnu obradu?
-Radovan i Itana Stevović su proživjeli jedan čudan i nadasve unikatan život, ispunjen ljepotom i patnjom, okružen golom istinom življenja. Stoga se motiv života paralelno sa motivom smrti kao rijeka-ponornica javlja u romanu Biografija jedne žene, koji nasuprot tamnoj strani života u cjelokupnoj njegovoj strukturi, kao i u epilogu demonstrira i proslavlja onu svjetliju i ljepšu. Sila snage duha mnogo puta je pomogla akterima ovog romana da prebrode vrtloge istorijskog haosa koji haraju ljudskim životima i da teže Ljepoti i Harmoniji, istinskoj vječnosti Univerzuma. Ovakva ostvarenja su između ostalog dragocjena i važna ne samo sa literarnog, istorijskog, etnološkog aspekta ili kao svjedočanstvo njegovanja patriotskih vrijednosti, već i kao dokument koji služi za rekonstrukciju osjećanja, vrijednosnih sistema i svega onoga što proizilazi iz suštinskog shvatanja i poznavanja života
Posebno vrijednu komponentu u ovom romanu čini jezik, odnosno način izražavanja crnogorskog čovjeka nekog nekadašnjeg vremena kojim je ono napisano – slikovit, bujan, snažan i ekspresivan.
-Posebnu vrijednost ovog romana svakako predstavlja izvorni crnogorski jezik u leksičkosintaksičkoj i značenjskoekspresivnoj ravni. Djed ni u Bačkoj, ni mnogo decenija od kolonističkog naseljavanja i odlaska iz Katunske nahije, nije zaboravio nijednu riječ jezika kojim su govorili njegovi preci, a Lovćenčani i danas takvim jezikom govore. Osim literarnog ovom romanu, upravo ta jezička slojevitost mu daje autentičan lingvistički sjaj. Riječ je ne samo o bogatom leksikonu jezika, već i o rekonstrukciji njegovog duha i ugrađenosti, bolje rečeno – ugraviranosti u svaki tren kako autorove, tako i kolektivne memorije.
Bojana Radonjić
O piscu romana Biografija jedne žene
Radovan Savov Stevović rođen je 22. 11. 1910. u selu Kobilji Do – Cuce pored Cetinja, u siromašnoj seljačkoj porodici. Završio je osnovnu školu na Trešnjevu i Gimnaziju na Cetinju. Prvu pjesmu je objavio 1938. godine u listu Težačko pravo.
- Sarađivao je sa opozicionim časopisima: Težačko pravo, Naša brazda, Radnički tjednik, a nakon oslobođenja od 1945. godine u listovima: Pobjeda, 4. jul, Cetinjski list i Politika ekspres. Bio je nosilac Partizanske spomenice 1941. godine i ličnost koja je mjestu naseljenom crnogorskim kolonostima u Vojvodini, koje se do tada zvalo Sekić, dala ime Lovćenac. Bio je nosilac Ordena crvene zvezde, Ordena bratstva i jedinstva, Ordena zasluga za narod i tri medalje za hrabrost. Iz više puta predlagan je za Orden narodnog heroja.
- Objavio je knjige: Tragom borbe proletera, Pjesme, Poema o seobi, Ratnicima palim za slobodu i Pjesme za djecu, dok je roman Biografija jedne žene ostavio u rukopisnoj zaostavštini svom najmlađem djetetu – dr Zagorki Kalezić. Nakon Drugog svjetskog rata Stevović je bio odgovorni rukovodilac sa kojim su putovali kolonisti, pa njegovo kazivanje istovremeno predstavlja autentično svjedočanstvo o prilikama i vremenu u kojima je vršena seoba Crnogoraca za Vojvodinu. Preminuo je jula 1989. godine u Vojno-medicinskom centru u Meljinama. Uz vojne i civilne počasti sahranjen je u Lovćencu. Sa suprugom Itanom počiva u porodičnoj grobnici u Lovćencu, pored groba njihovog najstarijeg sina Milorada, koji je 1950. godine preminuo u 17-toj godini života.
