DRUŠTVO PREPORUKA
MILUTIN TOMČIĆ SPASIO MIŠA DAKIĆA NA ŠTUOCU: Kad sam ga našao od hladnoće nije mogao da govori
Jedan od najmlađih mještana sela Mala Crna Gora Milutin-Migo Tomčić spasio je promrzlog Miodraga-Miša Dakića drugog dana Božića na Štuocu. Dakić koji živi u Beogradu krenuo je tog dana u selo po ekstremnoj hladnoći, kako bi posjetio majku i sestru. Njega su oko podneva motornim sankama do na Štuoc odvezli pripadnici Službe zaštite i spasavanja. Nakon što se ispred njih ispriječio visoki namet snijega, Dakić je odlučio da nastavi pješice.
Spasioci su se vratili na Žabljak, vrijeme je odmicalo, a Dakić nije stizao u selo koje je praktično šest mjeseci u sniježnoj blokadi.
Nastala je panika, zvanje telefonima, a jedan od poziva upućen je Tomčiću, koji živi u prvoj kući na koju se naiđe kada se u selo stiže iz Žabljaka.
-Vraćao sam se u smiraj dana iz sela kući gazeći snijeg od skoro metar visine. Pozvao me telefonom Vitko Španjević, Mišov zet sa Žabljaka. Priča mi da je Mišo krenuo i pita je li prolazio. Kad mu odgovorih da ga nijesam primijetio, panično me zamolio da izađem do Nadgorja i sretem ga- priča Migo za “Vijesti”.
Kaže da se nijednog trenutka nije dvoumio, iako je prethodnih dana bio bolestan.
-U 17.15 časova stigoh kući i uzeh lovačku pušku. Neka se nađe, pomislih, i pravilno sam postupio. Od kuće blagi uspon i snijeg do pojasa. Gazim, dozivam, opalim povremeno iz puške, ali niko se ne odaziva. Sve to traje dugo, čini mi se cijelu vječnost, a hladnoća velika. Po ko zna koji put glasno zovem, pucam. Vidim u snijegu da nema nikakvih tragova. Nemam vremena ni da razmišljam o tome da sam krenuo sam, niti da je Štuoc bezbroj puta uzeo danak u sličnim situacijama. Tačno u šest uveče na dnu Nadgorja, tu gdje počinje veliki uspon i crnogorična šuma, ponovih poziv i opalih metak iz puške. Do ušiju mi stiže jedva čujan neodređen glas. Požurih tamo i vidjeh Miša. Odbacio ruksak u snijeg, stoji i trese se, bukvalno odskače od zemlje. Od hladnoće i drhtavice nije mogao progovoriti-kaže Migo.
Migo kaže da mu je masažom pomogao da se malo zagrije, a onda su polako krenuli u selo.
-Uzeo sam i ponio 19 kilograma težak ranac. Mišo je išao iza mene. Neprestano sam se osvrtao da vidim prati li me. Za sat vremena stigli smo u moju kuću. Naložio sam vatru, a kada sam mu izuvao obuću istovremeno su se skidale i potpuno zaleđene cipele i čarape. Primijetio sam da su mu noge od hladnoće bile crne boje. Javio sam u Žabljak da smo se našli i da smo u toplom. Popili smo čaj, a onda i kafu. Mišu je bivalo sve bolje. Večerali smo sjedjeli i pričali skoro do tri ujutro-govori Migo.
Sjutradan je Mišo, nakon doručka, obuo Migove skije i otišao svojoj kući gdje su ga sačekale majka i sestra. Migo kaže da je bio spokojan tek kad su mu javile da je Mišo ušao u kuću. Migo priča da su u njihovoj kući putnici i nevoljnici uvijek srdačno dočekivani.
Svoj postupak smatra normalnim. Ni od koga ne traži zahvalnost.
-Neka se Mišo zahvali Vitku Španjeviću. Da me on nije pozvao, Mišo sigurno ne bi preživio snijeg i hladnoću surovog Štuoca-siguran je Migo.
Foto: Obrad Pješivac
Izvor: vijesti.me
