MAGAZIN SLAJDER
NAJČITANIJE U 2016: Nik Vujičić: Ne možete promijeniti ljudima srce i um
Uvaženi čitaoci, podsjetićemo vas na neke od tekstova koji su bili najčitaniji tokom protekle godine. Izbor za danas je intervju sa Nikom Vujičićem urađen prilikom njegove posjete Crnoj Gori u aprilu 2016. godine.
Nik Vujičić jedan je od najinspirativnijih i najmoćnijih motivacionih govornika našeg doba. U snagu njegovih riječi uvjerili smo se i na današnjoj konferenciji za novinare povodom predavanja ,,Ne očajavaj nego ojačaj” u 18 sati u Sportskom centru ,,Morača”. Iako vidno umoran, pristao je na intervju i za čitaoce Montenegro magazina govorio o nekoliko važnih tema.
Vujičić je rođen bez ruku i nogu. Bio je prva osoba sa invaliditetom koja je u Australiji, u koju su mu se roditelj preselili iz Srbije, išao u standardnu školu. Tu se suočio sa vršnjačkim nasiljem i već sa deset godina zbog toga pokušao samoubistvo u kućnom kupatilu. U tome su ga spriječili otac i brat. I Bog, u kojeg čvrsto vjeruje.
Sa 17 godina, domar škole, gospodin Arnold, rekao mu je: ,,Ti ćeš jednog dana biti govornik.” Vujičić ga je u čudu pitao: ,,Šta? Ti si lud! O čemu ću govoriti?” Arnold mu je kazao: ,,Pričaćeš svoju priču.” Tako je i bilo.
Što je prvi korak koji svi bi trebalo da preduzmu na putovanju od hiljadu milja?
– Pronaći tlo. Neki su ljudi toliko obuzeti razmišljanjem o putu i koji je to prvi korak od svih, a trebalo bi da budu zahvalni što mogu stajati uspravno. Mnogi koji su paralizovani imaju uspravan duh. Ne možete taknuti u duh, niti u dušu. Stvar je u tome da poznajete istinu o sopstvenoj vrijednosti, da ste prelijepi baš onakvi kakvi jeste. Vidio sam više siromašnih ljudi koji su srećni nego bogatih, jer treba poznavati istinu o sreći. Zatim ići korak po korak. Na putu od hiljadu milja, imate planine na koje se treba uspeti, padove i uspone, dobre i loše dane. Baš kao što je to slučaj u mom životu. Nisam savršen. Plačem, ponekad se i plašim, a ako ne vjerujete da nisam perfektan, samo pitajte moju suprugu. Važno je ići korak po korak. Ne morate sami da hodate. Ponekad je potrebno da budete dobar prijatelj kako biste stekli takvog pored sebe. Morate vi da budete sebi na prvom mjestu. Ponavljam, znanje, intelekt, mudrost i snaga su ograničeni. To je razlog zbog kojeg nam je potrebna nada, da bi nas nosila. Možda pođete u bolnicu, gdje su djeca koja se bore protiv raka, podarite im igračku, otpjevate im pjesmu, pročitate im knjigu, otklonite im misli. Ako čovjek bez ruku i nogu može da pomogne nekome, to onda možemo svi. Sve je u ljubavi. Ona ne košta ništa.
Kažete: ,,Svi imaju dušu, svi imaju duh.” Svi ljudi su u suštini svjetlost. Rekli ste i: ,,Ako je novac vaš bog, nikada nećete biti srećni”. Kakva je Vaša poruka ljudima koji uvijek trče za novcem, koji nikada nisu zadovoljni?
– Ponekad moramo sačekati dok ne završimo na samrtničkoj postelji da sebi postavimo velika pitanja. Nažalost, to predstavlja životno putovanje nekim ljudima. Ne možete promijeniti ljudima um niti srce. Ljudi su tvrdoglavi u onome što vjeruju, u svojoj životnoj filozofiji, ali ključno pitanje jeste: ,,Da li ste srećni? Da li ste zadovoljni? Da li ste ispunjeni?” Osmogodišnjak želi da bude viši kako ga ne bi zadirkivali, 13-godišnjak želi da napusti dom jer ga majka i otac ne razumiju, postavljaju puno pravila, a onda 17-godišnjak želi da završi srednju školu kako bi se upisao na fakultet. Misle da ako se samo dočepaju fakulteta, sve će biti u redu. Samci potom žele da se vjenčaju. Misle: ,,Ako se vjenčam, sve će biti u redu.” Na kraju, ništa od tih stvari nije validno. Moramo zadrijeti duboko u svoju dušu, ne samo imati religiju kao brend, već zaista, po mom mišljenju, Bog, stvoritelj života, ima drugi život za nas koji je van materijalnih stvari. Prava sreća dolazi iz razumijevanja vjere, porodice i prijatelja, gdje možemo voljeti i ohrabrivati jedni druge dan po dan.
Bili ste kao desetogodišnjak suočeni sa nasiljem u školi, pokušali ste da izvršite samoubistvo. Kako natjerati ljude da shvate da su dostojni, da nije njihova greška što ih drugi zlostavljaju, da nije problem u njima samima?
– To je teška stvar. Mnogima je zbog toga potrebno savjetovanje. Nisu dovoljni samo govori. Mnogi, kada počnu da misle da je problem u njima što su zlostavljani, kada misle da su bezvrijedni, padnu u depresiju i nikada ne izađu iz nje. Ima čak i 48-godišnjakinja koje su i dalje depresivne zbog onoga što im je otac govorio kada su imale devet godina. Više je to od govora, to je putovanje. Mislim da, uz božju pomoć i razgovor sa prijateljem u kojem ćete mu reći što vam se dešava, to pomaže, ali, zbog toga sam napisao knjige. Smatrao sam da mogu reći samo dio u 45-minutnom predavanju ili trominutnom intervjuu. Sve dijelim u knjigama koje sam napisao na različite teme. Jedna govori o vršnjačkom nasilju među tinejdžerima i nadam se da će biti objavljena i ovdje u Crnoj Gori. Zove se ,,Stand strong”. Kao prvo, tu je nada, ali držite se, nastavite da koračate i na kraju uvidjećete da možete pomoći nekome. Ako možete, zaustavite ga. Budite ohrabrenje drugome, saslušajte ga, budite pravi prijatelj. Pođite, pomozite siročadi, bolesnima, nasmiješite ih. To i vama pomaže, da znate da imate svrhu u životu i da možete biti od koristi. To je odličan način da izađete iz depresije, kada pomognete drugome i kada sebe uvjerite, pokažete kakvi jeste. Ja nisam niko i ništa, pomogla/pomogao sam nekome. To je početak. Pravite male ciljeve, postignite ih i kako to radite, raste i vaše samopouzdanje.
Bojana Radonjić
Foto: Boris Šekularac
