KOLUMNE
BLOGDAN: Pred zoru se mrzne
Počelo je onda kada sam u nekom magnovenju pomislio da mnogo toga mogu jer sam jak. Počelo je onog dana kada sam uvjerio sebe da je za uspjeh dovoljno to što imam snage da se za njega borim. Pošto snaga muti svest mislio sam da se za ono što želiš treba boriti. Otisnuo sam se u osvajanje sopstvene bolje budućnosti toliko samouvjereno, ne znajući tada da u bitkama strijele prvo pokose najgluplje a najbrže iz pješadije.
A sve sam to bio. I glup i brz. Umjesto strpljenjem bio naoružan očekivanjima, umjesto golog srca na dlanu nosio pancir na tijelu, bio spreman na juriš ali ne i na stajanje u mjestu. Bio sam spreman na putovanje ali ne i na stranputice, na ljude ali ne i na zvjeri, na nevrijeme ali ne i na zlo doba. Onda kad sam tako snažan, mlad i odvažan kročio na to bojno polje, shvatio sa da se tamo ne ratuje mjecima – već slabostima, ne osvaja prsima – već lažima, ne pobjeđuju snažni – već važni.
E pa mene među takvima neće biti. Ja sa takvima koji nazdravljaju ispijajući iz tuđih lobanja neću dernečiti. Ja se neću valjati u tom blatu tuđih srušenih snova koje oni koriste kao da je ljekovito. Neću se veseliti uz njihove riječi koje se prevedene na moj jezik rimuju samo sa uvredama. Ja ne uzvraćam. Ne šibam nazad. Jer one koji govore loše i čine loše život već šiba, inače bi bili milousniji i darežljiviji. Iako možda ne djeluje tako, iako možda izgleda da ih u svom tom materijalnom izobiljnu koje imaju život miluje, zle riječi izlaze samo iz usta koja ljubiti ne umiju, iz duše koja voljeti ne umije, i iz života koji za sreću ne zna.
Ja se protiv sistema neću boriti pesnicama. Pokazaću da se i u ovom otrovanom svijetu može biti srećan, da postoje drugačiji načini za dostojanstveno življenje skromnog čovjeka. Da nije neophodno ubijati da bi opstao, da nije neophodno prodati vjeru za večeru da bi bio sit. Da nije potrebno ni takmičiti se. Da se želje zamišljaju zato što se mogu ispuniti. Pokazaću da oni koji rizikuju da budu ono što jesu mogu mijenjati svoj svijet. Da univerzum raste kada smo dublji, kada jače volimo i kada brže opraštamo. Pokazaću da biti dobar je unosan posao, da samo treba hrabrosti. Da je život putovanje na kojem je najljepša destinacija baš ona na kojoj smo sada i da je letenje moguće samo ako bacimo prtljag koji nam ne služi. Pokazaću da su utopije zapravo moguće realnosti koje se plašljivci boje živjeti, da je jedina ludost u ovom svetu pokušati biti normalan i da problemi nisu ništa drugo nego fabrike mogućnosti. Pokazaću da jedini protivotrov sistemu smo mi.
Foto: Flickr
Budite hrabri, ali ne da bijete bilo kakve bitke, već da stvarate mir. Samo nevjerne Tome govore da je to zidanje Skadra na Bojani, samo oni sa slijepim srcima mogu vam reći da se manete tog ćoravog posla i samo oni utopljeni u čemeru svog zlopamtila da je to utopija. Budite hrabri – ne da se bijete, već da zagrlite otvorenim dlanovima čak i onda kad su tuđe ruke stisnute u pesnice. Hrabri – ne da vičete, već da govorite naprestano šta sve na svijetu volite čak iako većina danas priča samo o onome šta mrzi. Budite hrabri da se zahvalite čak i onda kad je možda suvišno, da se izvinite kad vam ego kaže da nema potrebe i da volite čak i onda kad vam razum govori da za to nema nijednog razloga.
Budite hrabri da svojom unutrašnjom snagom gradite sopstveni mir, a ne narušavate tuđi. Ako je napolju hladno, ako je napolju oluja, ako je mrak – znajte da se pred zoru mrzne. Prigrlite one koje volite bliže sebi, dunite u dlanove snažnije, zažmurite jače i izdržite još malo. Još samo malo. I svanuće.
Izvor: blogdan.rs
