ART SLAJDER

TAMARA MARTINOVIĆ: Vjerujem da svaka moja fotografija priča priču i nudi goli život

27.12.2016. u 9:41

Tamara Martinović  diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću na odsjeku Engleski jezik i književnost i radi u Oxford centru. Nedavno je priredila izložbu fotografija u Američkom uglu u Podgorici i tim povodom govori za MNE magazin. Kaže da su je još od školskih dana zanimale razne vrste umjetnosti, među njima i fotografija.  Dok je studirala, prisjeća se, kupila je prvi obični digitalni fotoaparat i od tada je želja za osvajanjem svijeta kroz objektiv iz godine u godinu rasla.
– Zamrznut trenutak vječnosti ima posebnu sentimentalnu vrijednost. Prije šest mjeseci sam najzad kupila prvu ozbiljniju opremu i počela da učim i otkrivam ljepote svega što se krije iza jedne fotografije. Tek sam, takoreći, zakoračila u tom pravcu, a rad na ovom projektu i saradnja sa divnim ljudima koji su bili uključeni u cijelu priču dodatan su mi podstrek – kaže nam Tamara.
Ova izložba bila je dio divnog i humanog projekta ,,Siromaštvo, ruralnost, rod“.
– Prof. dr Aleksandra Nikčević Batrićević, čiji sam student bila, pozvala me je i ponudila mi učešće u ovom projektu. Moj Facebook profil je baš u to vrijeme bio preplavljen najnovijim fotografijama koje sam u zanosu pravila i to mi se činilo kao logičan razlog angažovanja. Međutim, kada smo se vidjele, saznala sam da je ključnu ulogu, zapravo, imala jedna moja stara fotografija koju sam Aleksandri poklonila prije šest godina. Fotografija koja budi jako lijepa sjećanja… Dakle, ona i ta Aleksandrina osobina da ostaje u životima starih studenata i zadržava ih u svom su male srećne okolnosti koje su napravile nešto lijepo – priča nam Tamara o svojoj profesorici.
Kada je čula temu projekta, gotovo bez razmišljanja je pristala.
– Veoma mi je drago zbog toga. Mada sam isprva bila skeptična zbog svog umijeća, presrećna sam što sam ipak bila dio svega i što su baš projekat i jedna životna tema bili prvo na čemu sam radila – kaže naša sagovornica.

This slideshow requires JavaScript.

Izložba je inspirisana ženama i siromaštvom u Crnoj Gori. Slika govori više od riječi, kažu, ali kroz oko kamere i čovjeka koji iza te kamere, tog fotoaparata gleda, pitamo je kako je doživjela siromaštvo i žene u Crnoj Gori.
– Zalaženje u ove predjele naše zemlje za mene je uvijek zadovoljstvo, ali ovog puta osjećaj je bio poseban jer su se tražila posebna mjesta, detalji, ljudi. Mislila sam da će biti najteže doći do ljudi, jer je mjesta i detalje, u mojoj glavi, bilo jednostavnije dokumentovati. Nadam se da sam uspjela da prenesem makar djelić životne atmosfere kroz njih. Ali ono u čemu sam zaista uživala i što me je osvijestilo bio je taj kontakt sa ljudima. Ljudima koji nijesu navikli na tako česte putnike namjernike, pa možda jednim dijelom i zbog toga – jednim malim dijelom samo zbog toga – dočekuju iste na vrlo interesantan, jako lijep, veseo i topao način. Iza oskudice onoga što nude krije se čitavo bogatstvo životnih priča koje nesebično dijele u momentima škljockanja fotoaparata. Tako upravo daju i sve što imaju. Odnosno nemaju. Na kraju se, uz pozdrav, oni Vama zahvaljuju. I pozivaju Vas da opet dođete. Nenajavljeni, zašto da ne?… Voljela bih da nas je više takvih – ističe naša sagovornica.
Mnogo je načina, objašnjava nam, na koje se može predstaviti ova tema – od najsurovijih prizora bola i nemaštine, do zabačenih predjela obavijenih teškim uslovima života.
– Ja sam se vodila nekom sredinom i pokušala na lijep način da odgovorim na zadatak, uključivši i pejzaž i detalj i portret. Nijesam iznijela ono najgore stanje, ali vjerujem da svaka fotografija priča priču i nudi goli život – vjeruje Tamara.
Trudila se, kaže, da to budu različiti predjeli Crne Gore ne bih li zadovoljila kriterijum raznovrsnosti koji je sebi postavila.
– Onda sam, došavši na sve te lokacije, prepustila prizorima pred sobom da me kupe čistotom svoje ubogosti. Nije im bilo teško – zaključuje Martinović ovim riječima našu priču.
B.R.
Foto: Privatna arhiva