KOLUMNE
NOVA GODINA: Vjerujem u skup želja i maštanja, a ne u Djeda Mraza
Imala sam četiri godine kada sam prvi put vidjela Djeda Mraza. Bio mi je sumnjiv. Znala sam da to nije pravi Djed, ali nisam znala ko je u stvari on. Sad kada na to pomislim, shvatam da je imao lošu masku. Bio je krakat, brada od vate i virila mu je crna kosa ispod kape. Nije bilo nikakve pozorišne predstave, već smo mi djeca izlazili (ko je htio) i recitovali neke pjesmice, a Djeda Mraz nas je ložio kako smo fenomenalni. Poslije je bilo slikanje i paketići i onda kući. Tata je nosio paketić, a ja sam jedva čekala da dođem kući da ga otvorim. Keks, napolitanke, čokolade, smoki i čips, opet neki keks, lizalica, čokoladne banane… i lutka. Mama je uzimala keks, jer mi to ne jedemo, to je dobro uz kafu ili čaj… Komentari kako i nije neki paketić, “samo kabasto natrpaju da izgleda da je veliki, a u stvari ništa…” Svake godine isto. Lutka mi je bila najvažnija. Dječaci su dobijali neke automobile i kamione. Radost neviđena. Svega previše. Onda su došli brat i sestra, pa smo donosili tri paketića. Sestra i ja spojimo sve na gomilu, pa izgleda kao neko veliko brdo slatkiša, a mama dobacuje da ne otvaramo sve odjednom, nego da čuvamo i za sutra, prekosutra…
Sve nam je to doneo Djeda Mraz. Pred kraj godine su nas roditelji opominjali da moramo da budemo dobri, pa ćemo dobiti poklone i paketiće…bla bla.
Ne vjerujem u tog Dmeda Mraza u crvenom kostimu. Nikad i nisam. Ali, vjerujem u skup želja, maštanja…Verujem (naivno i dalje), da ako je neko dobar, biće sigurno nekako nagrađen. Samo djeca dobijaju, mi odrasli to moramo da zaradimo. Ali, bitne su prilike – kad se ukažu, da ih prepoznamo. Djeda Mraz možda pomaže djeci da budu dobra, da slušaju… a i nama odraslima – da budemo bolji, da se sjetimo dragih ljudi, da imamo lijepe misli, da pažnju pokažemo na djelu. On se pojavljuje samo jednom u godini, u crvenom odijelu (na radost), ima stomačić kao simbol blagostanja, ne skida osmijeh sa lica i ispunjava želje.
Jednom u godini imam pravo da budem nerealna pa da na glas izgovorim šta bih sve voljela i željela. Redovnu platu od hiljadu eura, da nemam šefa koji mi diše za vrat, da me ništa ne boli, da mi dijete položi sve ispite k'o od šale, da idem dva puta na more, da kupim novi trosed i fotelju za dnevnu sobu, da promijenim abažure na lampama, da me ništa ne mrzi, da uvijek nađem mjesto za parking iz prve…
Ne može sve da stane u paketić, ali ‘ajde bar nešto.
Lijep je osjećaj kad dobiješ mnogo toga što ti ne treba, kad imaš nečega u višku pa makar to bile i napolitanke. Odavno živimo sa manjkom, ispod crte, na ivici… ili kako se to već sve zove.
Piše: Gorica Nešović
Izvor: AllMe
