KOLUMNE
URBANA KALDRMA: Skica mog priručnika
Pišu se priručnici za jedrenje, planinarenje, jogu, duhovni mir.. i za ostale vještine bez kojih bi nam životi bili jednoličniji.
Kada mi je trebao jedan za svima nam dobro poznata stanja „šta ako s neba strefi po duši“, nisam ga uspjela pronaći. Rukovođena logikom da će biti još toga šta obara s nogu, danas a i u budućnosti, krenula sam u posao koji možda djeluje poput borbe s vjetrenjačama.. ali ispunjava. Te sam na koncu načinila skicu mog priručnika. Desi se da se, koliko god bili stameni, pred pojedinim situacijama zbunimo i zaboravimo. A uvijek se valja dočekat na noge, rađe nego pokleknuti.
Važnija od svega je definicija smisla. Čovjek se pita, uvijek postavlja pitanja, vodi rasprave sa samim sobom. Znatiželjno bi da otkrije da li je rođen za nezadovoljstvo ili za plemenitiji smisao, odnosno za ljubav? Od prve svjesnosti nam je neko spominje, a neko isisava. Čak se zna desiti da se dovedemo do ravnodušnosti za mnoge od ljepota koje pruža običan život, dostupan svima. Na žalost. Ali, nikada nije sve izgubljeno, pa ni kada ne vidimo izlaz. Recimo, mnogo se da naučiti od djece. Kod njih spontanost prednjači, pa ponudi odgovor i na najzamršenije situacije, jer je za razliku od gledanja odraslog čovjeka, djetetu uvijek sve jednostavno, prirodno i rješivo.
Lada Krstulović-Alivodić
Na rođendanu djevojčice sa posebnim potrebama, s uživanjem sam posmatrala nju i njeno društvance predškolskog uzrasta kako se raduju družeći se i koliko im malo treba, tek jedno okupljanje uz svjećice, da bi im se lica ozarila.
Ne samo tog dana, nego sam se i inače divila djevojčicinoj porodici. Njeni su članovi, pogotovo baka koja je bila stub oko koje je sve na sasvim prirodan način naprosto bilo u ravnoteži, odbijali živote smatrati tužnima. A ja sam joj se naprosto divila. Te mudre žene, riznice iskustava, svjedoci ranijih, zaboravu poklonjenih epoha, uistinu su mogle uznijeti nam srca i pokrenuti sloj iznad bazičnog, takozvanu nadgradnju, odnosno duh koji se, često sam sticala utisak, pridržavao za nedostižno… za samo nebo.
Veliko je ako kao ta baka naučiš besprijekorno nositi životni ogrtač ispleten od mnogo jakih trenutaka. Takvi su ljudi poput svjetionika kojima se uvijek iznova vraćaš, da bi se, umoran od pojedinih nedaća, sklonio pod farom njihove plemenitosti, usidren bar na neko vrijeme u mirnoj luci postojanja, siguran i zaštićen.
Prijatelj je bogatstvo. On te i bez da mu se povjeravaš razumije.. i bodri ako zapadneš u malodušnost. Naročito prijatelj koji se izvještio u svemu izdvojiti ljepšu stranu, pa je, kako bi se nadjačala tamnija, naglašavati.
Autorka: Lada Krstulović-Alivodić
