Godine smo proveli zajedno, a nemamo niti jedan dokaz da smo nekad jedno drugom bili sve. Nema fotografija, nema poklona … nikada nismo bili na putovanju niti igdje zajedno. Imamo samo uspomene nama poznate. Zbog toga je bilo i znato teže reći zbogom, jer kako objasniti ljudima tugu u očima kada oni nisu ni znali za naše postojanje.

S druge strane lakše je bilo reći zbogom, jer niko – baš ni ko ništa neće pitati. Neće podsjećati… N ko neće znati kakva je to ljubav bila, ni ko neće znati kakav je to bio kraj. Ljubav koju smo mi imali, sve je samo ne tipična. Voljeli smo se ludo, do kraja, ali bez namjere da se za tu ljubav borimo i od nje nešto stvorimo. I oboje nas je rastužio rastanak, jer jednom smo morali doći do toga. Stati na kraj nizanju uspomena koje su bile naše, donijeti odluku koja je bila najzahtjevnija, ali i najjednostavnija. Reći zbogom!

Lakše nam je bilo prekinuti nešto što nije bilo stvarno, što nije bilo poznato… I lakše će nam biti krenuti dalje bez suvišnih pitanja okoline … jer bila je to ljubav za koju niko nije znao.