ART SLAJDER
GLUMAC EMIR HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Mi smo taoci polusvijeta
Glumačko umijeće bosanskohercegovačkog glumca Emira Hadžihafizbegovića crnogorska publika ovih dana opet je imala prilike da vidi, ovoga puta u predstavi Kokana Mladenovića ,,Koštana”. Izuzetnom ulogom Hadži Tome sinoć je oduševio publiku na podgoričkoj premijeri u KIC-u ,,Budo Tomović”. Nagrađen je gromkim aplauzom za glumu i pjevanje tokom i nakon predstave.
Rado je pristao da nakon predstave odgovori na sva naša pitanja.
Izjavili ste: ,,Umjetnost ima dva zadatka, teatar naročito, da otvara probleme i popravlja ljude.” Da li smatrate da je ,,Koštana” to uradila?
– Mislim da je ,,Koštana” to u potpunosti uradila i da je ovo moderno čitanje ,,Koštane” ostavilo netaknutu priču Bore Stankovića i tu sve čestitke Kokanu Mladenoviću, najboljem reditelju trenutno u jugoistočnoj Evropi, čovjeku koji svakom predstavom koju radi pošalje snažnu poruku. Skoro je u Sarajevu radio ,,Prosjačku operu” i napravio čudo od predstave. Non-stop je puna sala u Sarajevu. ,,Alan Forda” je radio, koprodukciju Sarajevo-Slovenija. Mislim da se radi o jednom zrelom reditelju koji jako poštuje pisca, jako poštuje glumce, ali šalje jedan svoj lični stav, i politički i društveni, i privilegija je sarađivati sa Kokanom Mladenovićem.
Nema budućnosti bez prošlosti. Vi ste ove godine imali tri projekta povezana sa prošlošću – ,,Secrets from the past”, ,,The Witness” i ,,Muškarci ne plaču”. Kako Vi gledate na teme koje su obrađene u tim filmovima?
– Mislim da prošlost treba prizivati samo kao iskustvo, a nikako je ne prizivati kao neku pragmu iz koje bi trebalo crpiti njene loše segmente. Prošlost je svakako dio ljudske duhovne vertikale i ne postoji embargo na sjećanje, ali, ta sjećanja i ta prošlost trebaju u nama da probude ono što je najbolje, da probude etiku, moral, vjeru u bolje, da pokušamo da se što više međusobno razumijemo. Prošlost bosanskohercegovačkog društva vrlo je traumatična, mislim na period ‘91, ‘95. Ona je obilježila ne samo ambijent u kojem mi danas živimo, nego nas je i mentalno obilježila, ali mislim da su Bosanci i Hercegovci svih konfesija itekako dobro odgojeni i pametni ljudi, da će iz prošlosti znati izvući iskustvo koje će u vremenima koja su pred nama generacijama koje dolaze otvoriti puteve harmonizovanja, balansiranja svega onoga što je bilo dobrano zaljuljano.
Ko je albatros na zemlji? Da li sloboda postoji?
– Postoji koliko je mi osvojimo i koliko želimo da se za nju izborimo. Potraga za smislom je nešto što je iskonska ljudska potreba i albatrosi smo svi mi koji se ratosiljamo predrasuda. Što manje predrasuda, više slobode. Nas su predrasude dovele u kaveze. Nas su predrasude dovele u hermetizirana društva, u kontekstu u kojem se osjećamo zombizirani, izmanipulisani. Mi smo taoci polusvijeta i dok se ne desi bitka sa polusvijetom bićemo i dalje zatočeni u kavezima. Kad kažem bitka, to je samo metafora u koju smiještam misleću bitku, ne fizičku, ne ne daj bože, vađenje nekakvih oružja, nego se moramo izboriti za slobodu na način da ne pristajemo na manipulaciju i da počnemo naglas da govorimo.
Bojana Radonjić
Foto: Bogoljub Arsenijević za Srpsko narodno pozorište
