KOLUMNE
URBANA KALDRMA: Dva andola
U ovom našem milenijumu mobilnih telefona i raznoraznih elektronskih mreža koje nam na pladnju prinose informacije, moja se baba, vjerovali ili ne, još uvijek liječi po starinski – krpa oko glave i dva andola.
Dobro je kad baš boli glava, shvatam metodu, ali ako je u pitanju otok koljena, probavne smetnje ili kostobolja, nikako mi nije jasno zašto ne proširi paletu.
Doduše, ponekad nasrne i na ostale lijekove iz kućne apoteke.
Slabo vidi, a i opuštena je, pa uzme bilo koji lijek koji nađe u pretincu za andole.
Kad je otac tamo zabunom ostavio terapiju za prostatu, baba mu dva po dva, popila kutiju.
Nismo joj ni spomenuli, da je ne uvrijedimo. Nešto nam je, koliko god da nas svojom tvrdoglavošću izbaci iz takta, uvijek bude žao.
Ona je u stvari od onih žena starog kova koje se nikad na ništa ne žale.
“Prigovarati – to znači biti nezahvalan.” Tako uvijek opravdava svoju ćutnju. Jer se baš umiri, povuče u ugao i ne progovara.
Lada Krstulović-Alivodić
U stvari, jedino to su nam vidljivi znaci da se ne osjeća dobro.
A krpa oko glave i andoli, trebalo bi da su u toj njenoj hijerarhiji vrhunac podnošenja, svima ostalima stepen kada se otrči po prvu pomoć, ali ona u svom mentalitetu nema razvijen odnos prema učestalom posjećivanju ambulanta.
“Sine moj, ne brini za mene, ja sam ti samo najobičnija stara baba. Na polici čekam svoj red. Misli o sebi. Ti tek trebaš da shvatiš život.”
Jednom sam i ja pribjegla babinoj metodi, da bi se izbavila iz neugodne situacije kada me pred očnim doktorom obuzeo napad panike.
Predlagao mi transplataciju rožnjače na davno povrijeđenom oku, odnosno insistirao da intervencija bude obavljena čim prije, a ja se ogradila postavivši mu pitanje:
– Doktore, ne znam kako je kod vas, ali u moju se kuću sve bolesti liječe andolima.
Ako terapija ne pomogne, pustimo da slabost prođe sama po sebi. Ukoliko ne prođe, nema veze.
Pomirimo se i nastavljamo dalje.
Autorka: Lada Krstulović-Alivodić
