ART SLAJDER
KALIOPI BUKLE ZA MNE MAGAZIN: ,,Rođeni” je više od pjesme
Kaliopi Bukle priredila je sinoć u podgoričkom KIC-u ,,Budo Tomović” koncert za pamćenje povodom Dana državnosti Makedonije.
Nakon nastupa, iako je bilo kasno, rado je pristala na razgovor. Kako na sceni, tako i van nje, bila je iskrena i prijatna, a potvrdila nam je i informaciju da jeste dobila poziv da na večerašnjoj premijeri predstave ,,Bura” u CNP-u budu gosti.
Novinarka MNE magazina i Kaliopi Bukle
– Ja bih veoma rado ostala i gledala predstavu i to bi bilo nešto jako lijepo da se doživi, ali gledaćemo to ponovo, da l’ će to biti naš sljedeći put kad budemo došli u Podgoricu ili čula sam da će i oni gostovati kod nas, u našem Narodnom pozorištu. Sjajna ekipa – kazala je Kaliopi i potvrdila još jednu našu informaciju, da je plan da se vrate u Crnu Goru u novembru ili decembru, te da su pregovori u toku.
Danas ste na društvenoj mreži Instagram objavili fotografiju i napisali: ,,My beautiful Podgorica. Always in my heart.”
– Apsolutno je tako, jer ono što napišem, uvijek to i mislim, kao u mojim pjesmama. Šetajući starim dijelom grada, centrom Podgorice, bili smo zajedno sa Loretom, mojom menadžericom. Prije toga smo imali neki Jutarnji program i sve se događalo kontra mojih pravila i propisa kako treba izgledati jedan dan kad ja imam koncert. Upravo zato što sam nakon dugo godina došla u Crnu Goru htjela sam stvarno da ne propustim niti jedan segment dana, počevši od tog jutra pa do šetnje kada je Loreta ovjekovječila taj trenutak konačno jednom dobrom fotografijom. Moram istaći da je uvijek grdim kako njene fotografije ne valjaju, ali ova je uspjela (smijeh) i ona je rekla: ,,A, vidiš kako ja to mogu, vidiš.” Tako da sam tu fotografiju odmah podijelila sa svojim fanovima jer oni znaju da na Instagramu sam uvijek ja ona koja primi njihove poruke i uzvrati ponekad kad imam vremena, ali u suštini to je tako, Podgorica always in my heart i uvijek će tako biti. Crna Gora je zemlja koju osjećam svojom i ovaj narod osjećam svojim i nije ni slučajno ni čudno to što se naši narodi tokom svih godina unazad vjekovima poštuju i vole. Postoji nešto što će nas zauvijek vezivati.
Šta nosite u svom koferu ljubavi?
– (smijeh) Svega i svačega. Kad sam bila mlađa, kad sam prvi put otpjevala taj ,,Kofer ljubavi”, tada je bio lakši, sad se nagomilao (smijeh). Sad je težak, zato što sam ponekad nagurala i kamenje u njemu, ali nema veze, čak i to kamenje se pretvorilo u dragocjeno kamenje, jer čovjek kad shvati suštinu života, više poštuje sam život i svaku malenu stvar. Ja sam to naučila kroz život, što sam posebno zahvalna Bogu jer smatram da ništa nam nije dato tek tako. I talenat i mogućnost da radimo ono što volimo, da radimo moramo pravdati time što ćemo izuzetno poštovati konzument svega toga što mi stvaramo. To je jako bitna stvar i definitivno tu nema šparenja, nema štednje u davanju sebe. Tako da, pun je taj kofer, ali kad god ga podijelim sa publikom, olakša, što je dobro (smijeh).
Rekli ste: ,,Moj život je u mojim pjesmama.” Za pjesmu ,,Rođeni” ste rekli da je to bio jako težak period u kojem je pjesma nastala i sad da nastane takva jedna pjesma kazali ste:,,Ja bih umrla.”
– Tako je. To je više od pjesme, da postoji ili ne postoji niti jedna druga pjesma, ona je dovoljno velika. Nije ona meni napravila put težim, već olakšala mi je zato što smisao da se i dalje stvara i da se rađaju nove pjesme koje će uvijek tu da urame taj prostor oko nje, to je stvarno nešto jako vrijedno. Ja sam tu pjesmu dobila veoma rano, sa 19 godina. Možda nisam ni bila svjesna šta sam u tom trenutku otpjevala. Ja sam samo osjećala nevjerovatnu emociju koja me je vodila kroz tu pjesmu, a danas ja vodim tu emociju kroz pjesmu.
Za pet dana (u nedjelju) se obilježava devet godina od smrti Toša Proeskog. ..
– Oktobar je jako tužan mjesec, posebno za mene, jer kako se bliži taj dan kako nas je zauvijek napustio moram priznati da sve mi se čini kao da se juče to dogodilo i prosto ne mogu shvatiti kad je prošlo devet godina. Nema nešto što bi moglo popuniti tu prazninu. Uvijek će se rađati novi talenti, uvijek će dolaziti nova djeca, ali Toše će po mnogo čemu ostati jedan jedini i to je tako. Mladi ne shvataju da nije bitno samo umjeti pjevati već čovjek mora ponuditi više od pjesme, više od glasa, više od svega onoga što u suštini jeste. Da ponekad i natprirodno sebe da u trenucima kad nema snage i kad jednostavno misli da ne može sve. Ovo je nešto što je kao relikvija, a Toše je to umio i zato vječna mu slava. Čak mi je i danas izuzetno teško da slušam njegove pjesme.
Interesantno da na taj dan, 16. oktobra, dolazi Romeo Gril sa novim pjesmama za Vas?
– Da, meni je tek sad kliknula ta povezanost i uvijek se nešto događa, uvijek sam bila negdje vani, uvijek sam nešto radila na taj dan. Kao da možda me i gura u sve to neki anđeo. Da, da, sve su to neki trenuci koji su bukvalno neobjašnjivi. To je velika tuga, stvarno. Nevjerovatna tuga. Lutka neviđena, duša, hodajuće srce.
Bojana Radonjić
