KOLUMNE
DRUGI PIŠU: Danas se problemi nazivaju izazovima
Ljudi se, okvirno, dijele na dvije vrste u pristupu problemima: jedni uzrok problema traže u okolini, sistemu, drugim ljudima, a drugi u sebi i svom stavu prema okolini, sistemu, drugim ljudima. Kad se malo bolje pogleda, jasno je da će ovi prvi pronaći samo opravdanje, jer je okolinu, sistem i druge ljude nemoguće, a i nevaspitano, izmijenjati po svojoj mjeri, a ovi drugi će možda pronaći i rješenje, jer je jedino sebe moguće mijenjati.
Danas, u svijetu usiljene korporacijske korektnosti, nije pravilno reći: problem. To se zove izazov. Savremeni marketing i komunikologija ne dopuštaju neprijatne reči. Lično mislim da su neprijatne riječi izuzetno zdrave i da su stvar higijene. Uostalom, baš me zanima da li generalni menadžer neke velike kompanije kad pojede nešto loše ima izazov s varenjem. Da li, kad ukrivo stane na stepenicama, ima izazov sa skočnim zglobom. I da li njegov sin tinejdžer koji smatra da mu je sve bogom dano pa bježi iz škole ima izazovno ponašanje. Lično, više volim probleme. Izazovi su mi nekako previše kontrolisani, meki i beskorisni. Problemi su korisni.
Igor Karanov
Korist od problema nalazi se s njihove druge strane. Na primjer, ako problem zamislim kao veliki, težak kamen koji stoji na mjestu na kom smeta, korist se nalazi na onoj njegovoj strani koja će ugledati svjetlost dana tek kad ga podignem da ga premjestim. A onda je jako važno gdje ću ga premjestiti. Jer baš tu leži razlika između srećnih i nesrećnih ljudi. Uglavnom svaki čovjek, kad se osvrne po svom životu, vidi gomilu razbacanog kamenja. Neko je veće, neko manje, neko oštro i šiljato, neko zaobljeno. Ukoliko je nesrećnik, reći će: J… ti život, vidi ti ovo. Pa ko je ovo ovako ostavio? Pa, majku mu, pogledaj koliko je to posla? Neću ovako! I kamenje će tu stajati i smetati mu da bude srećan. S druge strane, srećnik će početi da ustaje rano i da nosi kamen po kamen na zgodno mjesto. Pravilno ih postavljajući jedan na drugi, pazeći koji će gdje bolje da legne, on će napraviti veliku, lijepu kuću. Što je kamenje teže i veće, kuća će biti sigurnija, a njegove ruke jače. Kad se već približi kraju posla, radovaće se svakom kamenu: Vidi, ovaj će baš da mi legne tamo, između ona dva. E, sad mi fali jedan malo zaobljen s donje strane… I čak i ako kuća nikada ne bude završena, srećnik će se sve vrijeme, prenoseći kamenje na zgodno mjesto, lijepo provoditi. To je ono što kažu Japanci da sreća nije cilj nego put.
Neki čak kažu: ako u životu preneseš dovoljno kamenja, jednog jutra, kad ustaneš toliko rano da se još nije potpuno razdanilo i baciš pogled na taj proplanak, vidjećeš da se svo kamenje pretvorilo u djecu koja trče po vlažnoj travi razdragano uzvikujući tvoje ime.
Autor: Igor Karanov
Izvor: AllMe
