DRUŠTVO PREPORUKA
OVO JE RAD KOJI JE DOBIO PRVU NAGRADU NA LITERARNOM KONKURSU: Svojoj učiteljici zahvaljujem za…
Deveta godina školovanja je na izmaku. Sada sam polumaturant. Ubrzo krećem na ekskurziju. U dvorištu „padaju“ dogovori o rasporedu puta, spavanju u sobama, planovima vezanim za provod i žurke… Živimo za dan kada ćemo krenuti na put, ljutimo se na vrijeme koje sporo prolazi. „Evo je učiteljica“, viknu neko i svi zaboravismo na ekskurziju. Jurnusmo prema nasmijanom licu drage i jedine, zauvijek naše učiteljice. Susret sa njom oživio je sjećanja iz ranih školskih dana.
Koliko je samo vremena provela sa nama ne odustajući nikako? Koliko strpljenja i razumijevanja je pokazala za sva naša pitanja, nestašluke? Koliko je samo oprostila? Sa kolikom predanošću i nježnošću je od nas stvarala prave đake? Njena upornost i strpljenje da nas nauči i da ispravi naše greške sa osmijehom je za svaki primjer. Govorila je da nije strašno griješiti, već je loše greške ponavljati.
Nije mislila samo na gradivo. Nije nas učila smo da čitamo i računamo, već i da posmatramo i poštujemo svijet koji nas okružuje, stvarala je temelje da postanemo dobri i pošteni ljudi. Uz nju sam zavolio školu, shvatio koliko je važno učiti i kako uspjeh u školi može donijeti dobar život. Uz nju sam naučio kakao da budem dobar drug i kako da njegujem drugarstvo. Učila nas je da volimo druge i da gradimo dobre odnose sa njima. Tako smo od najranijih dana shvatili da sami odgovaramo za svoje postupke i da je važno da slušamo druge i da pomažemo onome ko je u nevolji.
Zvuči pomalo nevjerovatno, ali sve je istina. I kako onda ne voljeti osobu koja nam je bila vodič i podrška na putu učenja i odrastanja. Zato joj dugujemo duboko i iskreno poštovanje. Zato je mnogo volimo. Zato sve prestaje kad ona naiđe.
Mugoša Špiro IX – 5
JU OŠ „Oktoih“, Podgorica
Mentor: prof. Natalija Abramović
