MAGAZIN SLAJDER
DANIJEL GARIĆ U OGLEDALU: Za pravu ljubav potrebno je čudo
Današnji gost rubrike ,,U ogledalu”, voditelj Jutarnjeg programa na RTCG-u, Danijel Garić jedno je od omiljenijih televizijskih lica. U vremenu koje je izdvojio za naše čitaoce, kaže da ga djetinjstvo asocira na iskreno drugarstvo, Varaždin, Minhen i jedno selo u Metohiji. Za pravu ljubav potrebno je ,,dvoje dovoljno jakih da odole vjetrovima koji sigurno nekad dođu, dvoje spremnih da dijele, spremnih da daju i ponekad da izgube“. Pamti svako ljetovanje i odlazak na more sa kćerkom Klarom.
Da može, oživio bi Živka Nikolića i Bata Dukaja da naprave zajedno film koji bi bio ,,naš kandidat za Oskara, oriđinal“. ,,Američka filmska akademija i svijet bi imali šta gledati”.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Na drugarstvo, zajedništvo. Na slobodu, otvorenost, iskrenost. Na more, duga i vrela ljeta u mom dvorištu. Na pečurke u šumi. Na putovanja, česta putovanja. Na Varaždin i Minhen, na jedno selo u Metohiji. Na klikere i sličice. I, opet, na iskreno drugarstvo.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Da, bilo je to nešto sitno za studentski list Index. Vjerovatno sam ga popio 🙂
Na čemu insistirate u poslu?
– Pošto posao koji trenutno radim podrazumijeva sinhronizovan timski rad, insistiram jedino na tome da svako iz tima pošteno i predano radi svoj posao. I onda su i uspjesi i neuspjesi zajednički.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Na ovo je uvijek teško odgovoriti. Ima ih, naravno, mnogo. Ipak, jedna je knjiga nad knjigama, Geteov ,,Faust”. Pročitao sam je prvi put sa 25. Sad sam deset godina stariji. Nema godine da joj se ne vratim. Samo, treba izabrati pravo vrijeme za njeno čitanje, jer je poniranje u smisao i besmisao tih poruka ponekad opasna igra sa sobom. Dakle, ,,Faust”. A, film… Evo, neka bude posljednji koji je na mene ostavio jak utisak: ,,Pismo nepoznate žene”, rađen po motivima novele Štefana Cvajga.
Koje jelo najviše volite?
– Većinom manje zdrave stvari. Neka bude meso i neka bude jaka hrana. Burgeri, tjestenine, roštilj…
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Potrebno je čudo. Da se desi i da se održi ,,prava ljubav”. Potrebno je dvoje razumnih ljudi koji umiju da komuniciraju, verbalno i neverbalno. Dvoje ljudi koji se međusobno privlače, fizički i metafizički. Dvoje koji vjeruju u sebe pojedinačno i vjeruju u tim. Dvoje dovoljno jakih da odole vjetrovima koji sigurno nekad dođu. Dvoje spremnih da dijele, spremnih da daju i ponekad da izgube. Dvoje slobodnih ljudi, dvije zaokružene cjeline, dvoje zrelih i izgrađenih pojedinaca, srećnih i ostvarenih, čistih i iskrenih. I još mnogo nepredviđenog…
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Živka Nikolića. Da nas sad samo vidi. Kakvi smo mu i dokle smo stigli. Pa da se opusti, da snima. I Bata Dukaja. Da mu asistira i da pravi atmosferu na snimanjima. Bio bi to naš kandidat za Oskara. Konačno, naš, oriđinal…A, Američka filmska akademija i svijet bi imali šta gledati.
Putovanje koje pamtite?
– Mnoga pamtim. Posebno ona na kojima sam bio sam. Pamtim Ameriku, države SAD-a, putovanja po Evropi, jednu petnaestodnevnu vožnju kroz nekoliko država sa Dudulijem i Bibijem, pamtim svako ljetovanje i svaki odlazak na more sa kćerkom Klarom…Posebno pamtim odlaske vozom u Beograd iz tinejdžerskih dana, odlaske na muzičke festivale i koncerte, prvi EXIT iz 1999…
Pjesma vašeg života je?
Pink Floyd – Wish You Were Here
The Cranberries – Ridiculous Thought
Idoli – Posljednji dani
(…)
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
