Piše: Dr Ranko Rajević

Dr Ranko Rajević

Da li ste sreli zdravo dijete koje neće potrčati u susret ,,blatnjavoj barici” sa željom da po njoj gazi, skakuće, prska ili je preskoči? Odakle ova potreba? Ovo će biti jasno ako zamislimo sledeću situaciju: bježimo od grupe vukova koji nas pristižu. Vjerovatno će nas stići za dvije, tri minute. A  mi do skloništa imamo dvije minute. Tog momenta, mozak preuzima kompletnu kontrolu i ne pita nas skoro ništa, jer tu nema mnogo vremena za razmišljanje. Svaki pokret, svaki detalj je sada važan. Naš život u ovoj situaciji zavisi od onoga što smo do tog momenta naučili. U punom trku vidimo ispred sebe na 20 metara granu koja je prepriječila put i nalazi se u visini kukova. Desno je provalija, a lijevo gusta šuma. Jasno je da sa te šumske staze ne možemo da skrenemo. Pošto se radi o životnoj opasnosti mozak uključuje svoje rezervne kapacitete i radi sedam puta brže,  a u toj situaciji prima mnogo veći broj slika nego što je to uobičajeno. Zbog toga nam se čini kao da smo u usporenom filmu, a jedna sekunda izgleda kao sedam sekundi. Realno, čovjek u punom trku 20 metara pretrči za 3 sekunde. A nama se čini da nikako nećemo stići do te grane i nama i to traje oko 20 sekundi.

Odakle ta vrhunska sposobnost mozga da uspori vrijeme? To je evolutivna adaptacija razvijana milionima godina, jer nam mozak na taj način daje dodatno vrijeme da nađemo rješenje. I dok trčimo prema grani do koje nikako da stignemo, mozak primjećuje da na grani nema ni jedan list. A sve okolo je puno lišća. Mozak nam šalje sliku iz djetinjstva kada smo kao djeca u šumi lomili suvo granje. I zaključujemo da je ta grana suva i shvatamo da ne moramo ni da preskačemo tu granu ni da se provlačimo ispod nje, nego je u punom trku lomimo svojim tijelom. Šta bi bilo da kao djeca nismo lomili suvo granje šetajući kroz šumu? Možda bismo zastali ispred ove suve grane i izgubili dragocjene 3-4 sekunde. A možda i život. Jasno je da je najvažniji posao mozga prikupljanje informacija koje će obraditi u slučaju potrebe i tako se stvaraju  veze između pojedinih djelova kore velikog mozga, što pozitivno utiče na razvoj kognitivnih sposobnosti djeteta.

Obrađivanje i povezivanje informacija  je suština inteligencije. Tako da je razumljivo zašto dijete mora da skače po blatu, da se penje na drveće, da skače po krevetu,  jer na taj način stimuliše razvoj svojih kognitivnih sposobnosti. Pitanje je  šta će biti sa današnjim djetetom koje leži dnevno po 2-3 sata? Zbog toga izostaje hiljade ulaznih impulsa  i time se slabije stimulišu važni fiziološki mehanizmi koji polako ispadaju iz upotrebe (dinamička akomodacija oka, fiksacija predmeta u pokretu, kompleksne vrste pokreta u trčanju…).  Neko može da pomisli da je i gledanje video igrice dobar način da mozak primi hiljade impulsa, ali to nije aktivnost koja je u skladu sa dosadašnjom evolucijom. Dobro je poznata Teslina misao, da smo mi proizvod vjekova neprekidnog prilagođavanja i da velike i nagle promjene mogu da proizvedu nepredviđene i po svoj prilici, katastrofalne posljedice. Zato je važno da dijete u periodu djetinjstva što više vremena provodi u  trčanju, skakanju, preskakanju, provlačenju, da boravi u prirodi, da se penje na drveće i sl. I tako aktivira i pomaže razvoj važnih djelova kore velikog mozga.  Samim tim, obaveza roditelja jeste da omoguće ove aktivnosti. Jer tako pomažu razvoj  ukupnih sposobnosti djeteta i pripremaju ga za život. Puno je toga što roditelji mogu da naprave, ali bar za početak dobro bi bilo da dijete dobije gumene čizme i da hoda ili čak i skače po baricama ili blatu koliko god to želi. Umjesto da ih sputavamo, obezbijedimo im bezbjedno okruženje za istraživanje i radost u prirodi.

Izvor